РТВ Теорија и пракса

dezorijentacije i lenjosti i da postane izazov slobodne inicijative i neprekidne stvaralačke refleksije”. 9 Igor Mandić tvrdi da se naša televizija ulaguje „malom čovjeku” da bi se prikazala „pučkom” službom, odnosno da se televizija „boji intelektualnih ličnosti” koje problematiziraju stvarnost, to jest nosioca mišljenja oko čijih ideja ne vlada „opšta složnost”. Mandić time ukazuje na prevlađujuče poimanje televizije kao sredstva „pored” istinski kulturnog, pri čemu se potpuno zaobilazi mogučnost njegovog estetskog ispoljenja. Razlozi tome se obično nalaze u njenoj još nedovoljnoj „izraslosti” i u nužnosti raspolućenog opstajanja: s jedne strane izvanvremene, odnosno svevremene vrijednosti; s druge strane nivelacija svega koja se rađa u masi i koja osobnu jestost, ukoliko se uopšte pita za nju, afirmiše isključivo fizikalnom evidentnošču predmeta. Drugim riječima, to je sukob Ijudski vrijednosnog i potražnje koji je mogao nastati zahvaljujuči određenom načinu usmjeravanja. (Otuda proizilazi i podvojenost aktivnih promatrača fenomena što ih moderno, omasovljeno doba daje na one što će u prisutnom, presudnom kvantitativnom vidjeti izvorište svega, i one koji če prikazano gledati samo na način uozbiljenja pri trajnom dosizanju Ijudskog.) Svojevremeno, taj suprotstav između omasovljenog i vrijednog bio je predmet pažnje i velikih ličnosti u istoriji Ijudskog roda. Po uvjerenjima nekih od njih pisac, kao radnik u kulturi i za kulturu, ima prevashodno prosvjetiteljsku ulogu, što znači da posredstvom jasnoće i totalitarne pristupačnosti svog djela on na izvjestan način „zaražava” čitaoce (treba čitati u smislu odnosa televizije kao institucije kulture i gledaoca kao „zaraženih” konzumenata). Nasuprot toj „silaznoj” putanji, drugi su gledali „odozdo prema gore”, odnosno kakvoču nisu gledali u količini, nego

9 Ratko Božović, Metamorfoze igre, Kulturno-prosvetna zajednica Srbije, Beograd, 1972, str. 113, 114 j 120.

75