РТВ Теорија и пракса

-izvođača lavovski deo posla obavio ton-majstor Marjan Radojičič) - samo je jedan od putokaza koji se mogu i moraju slediti u sličnim radiofonskim eksperimentima. PROZIVKA POGINULIH RATNIKA Na već tradicionalnom venecijanskom radio-festivalu ~Prix Italia”, u jesen 1971. godine, prva nagrada za stereofoniju pripala je Krajputašima u režiji Arse Jovanovića. Pored reditelja, za ovaj značajan uspeh zaslužni su i interpretatori teksta, članovi drame Narodnog pozorišta u Titovom Užicu, muzički saradnik Enriko Josif, ton- majstor Marjan Radojičić, kao i dramaturg emisije Neda Depolo. U čemu je, onda, pravi smisao Krajputaša, čime se to ova emisija odlikovala u jednom posebnom radiofonskom žanru? Na žaljenje skoro svih zainteresovanih radijskih slušalaca - jer oni nemaju mogućnosti da Krajputaše čuju u stereofonskoj tehnici kojom u našoj sredini još nismo ovladali za širu i masovnu upotrebu - promakla im je i največa vrednost emisije koja je osobenom radiofonijom oblikovala neke elemente starih i novih zapisa i natpisa sa srpskih spomenika koji su ili usamljeni pokraj korovom obraslih staza i bogaza, ili su kukavno združeni u mala, šarena seoska groblja širom Srbije. Buduči da su Krajputaši svakako najjači i najsugestivniji deo Lomače (predstave koju je svojevremeno uspešno prikazivalo Narodno pozorište u Titovom Užicu u režiji istog re '' dja, a koja je početkom 1969. godine prezemovana i u obliku radio-drame) Arsa In''anovič uložio je izuzetnu kreativnost u evociranje uspomena na potresnu prozivku poginulih ratnika koji nam oratorijumski i rekvijemski prodorno u muklom ritmu poručuju: ~Za vjeki vjekov poginuli za veru svoju. Nije nam žao!’ : I kao što sam prilikom premijernog emitovanja Lomace napomenuo da je ovaj specifičan radio-rekvijem mnogo izgubio u stihijnosti i u silovitosti - pošto je emitovan jedino postoječim, uobičajenim

13