РТВ Теорија и пракса

Mojsejeva; - „Šta da se radi sa nezamenljivim otkričima? Recimo da sam shvatila, zapisala, napravila scenario. A ako ih život ne ponovi? Neki su već nepovratno izgubljeni. Znači treha da tražim ono što je stalno, urođeno, ono što če se u ovoj ili onoj varijanti još jednom dogoditi. Prosto je neophodno da se skuplja, pravi kolekcija, da se ništa ne bi propustilo”. 4 Televizijsko rešenje izgleda sasvim drukčije. Junak mora da živi pred televizijskom kamerom izvesno vreme. Televizija če ga staviti u takve uslove u kojima će se neprimetno sam otkriti. Autori unapred pronalaze i stvaraju uslove i stanja u kojima če se najadekvatnije moči da otkriju ličnosti televizijskih junaka. Suština ovog procesa je veoma bliska onome što se u psihologiji naziva „eksperimentom nad tuđim ja”: „kada se u subjektu izazivaju određene manifestacije duševnog života s ciljem da se posmatraju te manifestacije mimo volje ispitivanog subjekta” 5 Psiholog I.T. Bžalava iz Tbilisija u svom radu Formiranje i ponašanje piše; - „Zakonitost u radu velikog mozga da Se prilagođava određenom kontinuitetu događaja u spoljnoj sredini kao da očekuje da se jave razdraživači”. Kasnije je akademik P.K. Anohin to nazvao zakonitošču „prestignutog odraza stvarnosti”, Sada se več može zaključiti da je „prestignut odraz stvarnosti univerzalna životna pojava koja određuje sve oblike prilagođenog ponašanja čoveka”. 6 Zaključak o zakonitosti prestignutog odraza stvarnosti omogućava nam da zaključimo da dramaturgija koju je stvorila televizija (veštački stvorene okolnosti, isprovocirane situacije) za realne junake uvek čuva nivo realnog, životnog. Ponašanje ostaje prirodno kao što

4 Merkelj (M. Меркелћ), Вечное движение (Večno krctanje), Moskva, 1972, str. 17.

5 I I. Lapšin, Художественное творчество (Umetničko stvaralaštvo) Pg. 1922, str, 36-37.

6 I.T. Bžalava, Установка и поведение (Formiranje i ponašanje), Moskva, 1968, str. 6.

131