РТВ Теорија и пракса

U zaleđu jugoslovenske muzike sedme decenije - u kojoj se tek pojavljuju nagoveštaji tehnike zvučnih masa, hiperpolifonije i rada sa svim muzičkim svojstvima - čitav niz elektroakustičkih kompozicija (Tri sintetske poeme 1969. i Jahači apokalipse 1962. Branimira Sakača, Poema o zori 1960. i Neho 1962. Erne Kiralya, Invencije 1961, Elektronske studije 1966-68. i Sferoon V. Radovanoviča, Improvizacije za orgulje 1962. Josipa Kalčiča, Trije dnevi Anne Frank 1963. Darijana Božića, Dve Bašove haiku 1966. R. Maksimoviča, Judita 1966. Milka Keiemena, Oscilacije 1966. Janeza Matičiča, \eah 1968. P. Pinjona, kiavrica 1968. Milana Stibilja) delovao je „avangardno” u našim uslovima, više po svome izgledu nego po socijalnom nastupu i ispoljavanju antagonizma prema vladajučoj neoklasičnoj, postromantičnoj ili bartokovskoj struji. Usiovi za srazmerno brzo usvajanje elektroakustičke muzike od strane muzičkih stvaralaca, i pored prepreka u vidu odsustva sredstava za realizaciju, postojali su u kulturnom smislu. Šezdesetih godina se naša kultura u celini i muzička posebno otvaraju prema zbivanjima u svetskoj umetnosti i omogučuje se veći dotok informacija posredstvom radija, koncerata sa trake, festivala i tribina nove muzike van Jugoslavije (Darmštat i Varšavska jesen), a od 1961. i preko muzičkog festivala u Zagrebu. Izvestan manjak avangardnog značaja prvih jugoslovenskih elektroakustičkih dela nadoknađuje se bržim prerastanjem eksperimenta u delo, đonekle i stoga što je i sama uzorna elektroakustička muzika prebrodila pretežno opitnu fazu i počela pružati dela. Pri radu sa elektroakustičkim medijem, u studiju, kompozitor se sreče sa mnogim specifičnostima. Načini nastajanja i postojanja dela - ideja (koncept), zapis projekta (partitura), zvučanje (realizacija i realna manifestacija), predstava o delu - sažimaju se kao i institucije obelodanjenja dela: kompozitor, izvođač i dirigent, slušalac. Elektroakustički medij, naročito ako je vezan samo z.a traku, ukida izvođača kao posrednika Umedu kompozitora i slušaoca te kompozitor, sam f:ostajuči izvodač, dovršava partituru. U tom mediju radi se pretežno sa zvukom a ne sa oznakama zvuka, te

143