РТВ Теорија и пракса

otvorenost elektroakustičkog medija prema novim idejama u umetnosti morala biti omeđena sa strane premadematerijalizaciji objekta, prema neobjektnom. Mada je minimalizam preteča neobjektnog, on je i u muzici bio ultimni pristup koji je još mogao imati smisla u okviru elektroakustičke muzike. U elektroakustičkom minimalizmu je dostupnije upravljanje promenama na granici primetnog i izdržavanje dugih zvukova bez kolebanja i prekida prilikom vračanja gudala ili uzimanja daha nego što je to slučaj sa izvođačima. Prividno paradoksalno, zapažanjem suženog opsega promena dolazi do proširenja iskustva opažanja. Prvi rad te vrste je kompozicija bez naslova (1974) Martina Davorina Jagodića. Dela koja potom nastaju više se koriste elektronikom uživo (polifonim sintetizerima sa klavijaturom i mogućnošću programiranja tembrova i kračih sekvenci što je pogodno za repetitivnu muziku) nego što su vezana isključivo za traku. Takva su dela Bora Turela, M. Saviča i M. Draškovića. Uporedo sa proizvodnjom digitalno-analognih i digitalnih sintetizera pristupačnih cena počeli su u Jugoslaviji nicati i privatni studiji, neki bolje opremljeni od postoječa dva oficijelna, ali koji su gotovo svi isključivo komercijalnog tipa i preskupi za kompozitore koji bi u njima želeli da realizuju projekte seriozne muzike. Tako se može zakijučiti da su u Jugoslaviji obuhvačeni gotovo svi vidovi elektroakustičke muzike: konkretna, elektronska, elektronika uživo, mešana - izuzev kompjuterske za koju još ne postoje uslovi te se kompjuterski projekti realizuju u stranim studijima (Computoria V. Radovanovića i traka za Kuda s pticom na dlanu I. Stefanovič). (1985)

154