РТВ Теорија и пракса

uobićajenom praksom? A susret sa intervjuerom je događaj za sebe. To je razgovor koji organizuje novinar. Razgovor u kome je on inicijator. Ali, šta će nam ovde epizoda iz filma? Nije li pred nama incident predviđen u svakodnevici? Zar ovo nije jednostavno tipićan slučaj iz školskog života? I jeste i nije. Jeste ukoliko epizoda zaista ne izlazi iz okvira školskog časa. Nije, ukoliko je namerno „isprovocirana”, pripremljena u scenariju. Tako organizovana da o njoj ne zna ni razred, ni onaj koga intervjuišu. Dokumentaristi su težili da ulove proces rađanja misli. Dogovorili su se sa nastavnikom da će pitanje biti postavljeno iz materije koju deca još nisu obrađivala. Nije bilo moguće setiti se odgovora na takvo pitanje. Ovde se nije moglo računati ni na šaputanje. Odlučili su da izaberu junaka među nestašnima - emocionalnog, živog karaktera. Pitanje će mu biti dvostruko neočekivano, јег u prisustvu posetilaca obično prozivaju odlične đake. Sem toga dogovorili su se da Olega prozovu odmah, na početku časa (na obrazu mu se još videla ogrebotina posle redovne tuče za vreme odmora). Sve su to elementi taktike koja je unapred smišljena. Istina, u kadru nema novinara - intervjuera. Njegova uloga je data nastavniku da bi se, po mogučnosti, sačuvali uobičajeni uslovi časa (situacija „skrivenog intervjua”). Olegova reakcija je „trenutna” i neposredna. Ali je u istoj meri i pripremljena. Sem toga sam nivo pripreme izbor junaka, sračunata situacija - upravo i uslovljava ovu neposrednost ponašanja. U sociologiji postoji definicija intervjua kao metoda za dobijanje informacije putem usmerenog razgovora intervjuera sa ispitivanim licem. Ali, pokušajte da date takvu definiciju novinarskoj praksi... „Metod dobijanja informacije” - sama kombinacija ovih reči nosi u sebi nešto izuzetno utilitarno. Ma šta da kažete, več prihvaćen u sociologiji pojam „informator” ima metalni ukus funkcionalnosti.

34