РТВ Теорија и пракса

Branka Krilović

KOLIKO BOLI TELEVIZIJA

Dobar televizijski autor rnora biti, pre svega, dobar televizijski konzument - navikla sam da obnavljam pomisao na tu parafrazu kad god mi se čini da sam na „pogrešnom putu” ili u dvoumici oko načina plasiranja materije u svom radu na teieviziji. To podsečanje me, zapravo, upozorava na odgovornost prema gleđaocu, na obavezu da ga što je moguče uspešnije poštedim nejasnoća tokom primanja moje „рошке” i da komunikaciju obavimo što efikasnije. АИ, tu se več postavlja pitanje vrste, odnosno kvaliteta gledaoca. Da li se ja obračam (ako uopšte imam pravo na izbor) principijelnom, bilo kojem gledaocu, pred kojim je u datom trenutku upaljen televizor, ili sam orijentisana na sasvim određenu strukturu, posebnih moči percepcije i mentalnog nivoa? Kao novinar „specijalac” (pratim oblast pozorišta) povremeno raščiščavam sa iluzijom o tome da posedujem aktivne primaoce u svim kategorijama gledališta i najčešće sam sklona da se radujem susretu sa isključivo profesionalno i duhovno srodnim osobama čiji mi (visoki) kriteriji služe kao parametar za mogućnu televizijsku impresiju. Pravo na takav, fiktivan ekskluzivitet u odbiru gledalaca iskupljujem time što uporno nastojim da razočaram svoje odabranike unošenjem više ležernosti u preozbiljni posao poz.orišnog kritičara. Pored ostalog i zato što mislim da u novinama, na tribinama, televiziji ili radiju kritika spada u najdosadniji žanr javnog prosuđivanja umetničkog dela.

121