РТВ Теорија и пракса

како око mene žubori voda, cela slika se Ijulja, sve je voda, samo gore, pri samom vrhu, cma čiklja s ribarima” pitam se odakle miris vrbe i ribe, iz koje stvamosti, iz kojih sećanja, da li to što prolazi kroz hladno oko kamere, kroz zenicu od stakla, kanal sa zelenkastom opnom na putu za Veliko Jezero, da li odatle miriše brba i riba ili je to iz Kanala svetog Đorda „odozdo, u prvom planu, čamac s ribarima i mrežama, dobar dan, kažem, do pola sam u vodi, i oni su do pola u vodi ali za glavu od mene viši, kao da dole pod vodom na nečemu stoje” odozgo bije sunce, ukopalo se na nebu, danas će podne potrajati duže nego obično „Ijudi klimaju glavama ali ne govore ništa, vidim sad mreže su poluprazne, poneka ukočena štuka, rak, natrulo lišče, grančice, trava, nu, harašo kaže stariji, onda opet čutanje, duga i nema slika, nebo se pomalo smanjuje, voda nestaje, čamca više nema, samo glava starijeg ribara, koža umesto neba i umesto vode” traju reči nu harašo, odjek se vraća, nisu bile upućene meni, bilo je to kao uzdah, možda nastavak razgovora koji sam prekinuo, harašo, haraše izleće sad iz mene, ne znam tačno šta sam time hteo, jednostavno se slažem, pokoran sam, spokojan sam, sunce je iznad nas proleće galeb, okreče glavu, gleda, leti dalje, čamac se njiše, istesan iz komada drveta, starinski, nabrekao od vode, samo što ne zacvili, kecelje na ribarima krute, hrapave kao koža nekih suvih ribetina, stojim tako nasred reke s flašom vina u ruci, raskvašena nalepnica klizi sa stakla, Ijudi prebiraju po onim čipkama od mreža, čupkaju umršene grančice i upetljano lišče, oslobađaju trapave rakove, pljuskaju vodom nakatranisano drvo kao da peru oltar, korablj est cerkva hristova, jarbol est krst človekov piše na jednoj fresci iznad barke sa Hristom i apostolima, slikanoj možda u vreme kada su njihovi preci iz nekih severnih bespuća ovamo dolutali, to je taj zvuk, taj prazvuk što sam ga čuo na putu za Veliko Jezero, narod koji je tim jezikom govorio izumro je davno, veliki rak , rak starac, miče pipcima tako lagano i ravnodušno da to počinje da muči mene, kao da se ja gušim a ne rak, na

131