РТВ Теорија и пракса

da izrazi duh i potrebu dnevnog zasmevanja i smeha, ah bez zlobe i agresivnosti. Otuda je njegova dnevnička komediografija postala društvena potreba šezdesetih i sedamdesetih godina. Šteta, ovakav rasni humorist nam je izmakao kasnih sedamdesetih, a nije se pojavio njegov dvojnik u kriznim osamdesetim kada su nam smeh i satira bili još potrebniji.

Prema Đukićevom svedočanstvu autor ove humorističko-rediteljske autobiografije je svoja sećanja posvetio stranicama svog života koji je bio bogat i razuđen u doživljajima, a iznad svega ispunjen stvaralačkim radom, ali i Ijudima koje je sretao. Đukić piše s lakoćom, duhovito, istinito, ponekad epski široko (ne treba zaboraviti njegovo crnogorsko poreklo), ali najčešće uzbudljivo, o svemu i svačemu što je kao pisac i reditelj susretao i čime se bavio u svome plodnom životoputešestviju. Ovo vedro, duhovito i nadasve zanimljivo humorističko-rediteljsko štivo je pokatkad, između redaka, melanholično, nostalgično, a u podtekstu nekad i gorko u odnosu na pojave i Ijude naše novije humorističke istorije, ali nikad jetko, nikad otrovno.

161