РТВ Теорија и пракса

Treći čin komada kontakta, o čemu se govori - pražnjenje ili popuštanje emocionalne napetosti. Odgovarajući na pitanja intervjuera sabesednik obično oseća vidljivo ili potiskivano uzbuđenje (naročito pred kamerom). Njegovo unutrašnje uzbuđenje zahteva pražnjenje. Ono se ne može automatski ugasiti kao tanmocrveno oko televizijske kamere. A novinar koji gašenje oka televizijske kamere smatra kao signal za završavanje razgovora, pokazuje ne samo odsustvo takta, već i da ne shvata svoju ulogu u ovoj fazi kontakta. Psihološko pražnjenje je neophodno sabesedniku, naravno, ne samo u uslovima studija. Stvar se uopšte ne menja ako se razgovor vodi, recimo, u stanu kod samog junaka. Događa se da on treba još samo da odgovori na poslednje pitanje, a pažnje učesnika snimateljske grupe kao da nije ni bilo. Rasvetljivač se užurbano sprema da isključi aparate svađajući se sa električarom, režiser zvuka užurbano premotava kablove, snimatelj grozničavo pakuje kameru, a intervjuer juri prema telefonu. Junak počinje da se oseća tuđ u sopstvenom stanu. Biti „dobar čovek" na snimanju isto je tako važno kao i biti dobar profesionalac (a to, u suštini, i znači biti profesionalac). „Ма kakve se teškoće javljale u procesu razgovora, uvek, dok zamenjujem kasete ili kada se snimanje završava govorim: -,Ah, kakojedobro! Veoma je dobro'" - govori o svome iskustvu M. Goldovska. -.Sabesednik ne sme da oseti da sam nezadovoljna. I ne samo zbog toga što mi predstoje i drugi susreti. Čovek u ovoj situaciji na sve reaguje veoma osećajno. Ovde svaki znak pažnje stvara čuda. Uvek hrabrim: divno je, prekrasno, ne može biti bolje! A sabesednik se, zaista - .oslobađa', postaje ponovo svoj". Posmatrajući kako žive urođenici, Mikluho Maklaj se u početku čudio zbog čega papuanac koji je ujutro odlazio u lov (odakle će se uveče vratiti) svraća u svaku kolibu i oprašta se sa saplemenicima kao da ide na put oko sveta. Ali takvo ncpotrcbno opštenje, s tačke gledišta posmatrača predstavlja obrazac svakodnevne etikecije

107