РТВ Теорија и пракса

prilagođavanjem Ekovog .Modela procesa dekodiranja poetske poruke" 1 za slučaj filma. Emitent i autor рошке je ista ličnost - reditelj. Željeni iskaz, saopštenje, pretvara se u niz pokretnih zvučnih slika koje se dalje tehničkim posredstvom kamere pretvaraju u signale. Gledalac najpre percepira film čulnim aparatom. Ovo recipirano je čisto označavajuće (manifestno) povodom čega gledalac otkriva i gradi specifično označeno (latentno). Označavajuće i označeno daju relaciju značenja. U ovom procesu kao oblikujuće snage deluju gledaočeva intelektualna i emotivna svojstva nazvana Jausovim terminom .horizont očekivanja 2 , a sve to je iskazano kroz razne tipove kodova kojima se čita tekst i stvara рошка. Ključni pojamprocesa je kod, definisan kao grepa komunikacionih konvencija, utvrđen repertoar simbola koji se koristi u komunikaciji. Značenje filma realizuje se iz niza mogućnosti, upravo primenom koda, pa je na taj način filmsko delo izvorna situacija, a naše iskustvo i znanje pretvoreno u kodove artikuliše situaciju uvođenjem sistema iskustvenih verovatnoća. Kodovima aparata, kinematografskim kodovima, рошка se pretvara u niz signala. U intervalu od stvaranja signala do momenta recepcije, filmsko delo živi samostalno čuvajući u sebi deo značenja dobijen od autora. Kodovi recipijenta kojima se otkriva značenje su emotivni, opšteobrazovni i filmski. Dok su emotivni kodovi visoko specifični za svakog recipijenta ponaosob, druge dve grepe su u velikoj meri zajedničke za obe strane. PRIRODA FILMSKOG DELA Pre nego što pređemo na vrste i delovanje recipijentovih kodova potrebno je rasvetliti višestruko određcnu i složenu prirodu filma.

1 Umberto Eko, Kultura informacija, komunikacija, Beograd, Nolit, 1973, str. 110-111, prevod Mirjana Drndarski.

2 Hans Robert Jaus, Esletika recepcije, Beograđ, Nolit, 1978, prevod Drinka Gojkovič.

151