РТВ Теорија и пракса

akcentujući njegovu duhovitost. Treba posebno istaći da je reditelju Bodi Markoviću pošlo za rukom da ostvari nešto übrzan tempo izvođenja, što je kao posledicu imalo blistavu iskričavost pojedinih replika. Samo dobra izvođenja pred mikrofonom mogu slušaocima radija oživeti i približiti dela velikih pisaca dramske klasike. Pod tim uslovom emisije serije „Dramska klasika" imaju smisao. Tako je i bilo prilikom izvođenja Molijerovih Smešnih precioza. Osim pri realizaciji te emisije, reditelj Boda Marković iskazao je i zapravo demonstrirao odnos prema klasici i prilikom režije Šekspirovog Henrija IV. On je, zajedno sa autorom adaptacije teksta, Miodragom Đukićem, uspeo da monumentalnu Šekspirovu hroniku, sa ukupno deset činova, svede na dve emisije koje zajedno ne traju ni dva časa, ne okrnjivši osnovni dramski tok. Neosetno, ali pregledno i savršeno jasno pred slušaocimaje prodefilovala velika galerija različitih likova, počev od kraljeva i plemića do Ijudi iz naroda i ostalih. Glumci Jovan Milićević, kao tumač naslovne role, Ivan Jagodić kao Hotsper i Branislav Jerinić kao Falstaf - dali su najveće doprinose ovoj uspeloj radiofonskoj prezentaciji Šekspira, koja je bila obogaćena probranim konkretnim tonskim efektima, koji su imali određena simbolička značenja. Zato se može bez rezervi konstatovati da je izvođenje Šekspirovog Henrija /Fbila jedna od najuspelijih radio-dramskih emisija u 1988. godini. Tako uspešna radio-dramska ostvarenja u seriji „Dramska klasika" još više obavezuju, i to dvostruko, kako pri koncipovanju repertoara same serije, tako i pri realizaciji emisija. No, sigurni smo, jedna orijentacija treba u stvaranju repertoara serije nepresfano da bude prisutna: treba birati klasična dela trajne vrednosti i voditi računa jesu li prisutna u našim pozorištima, s tim što ta okolnost ne bi trebalo da bude i presudna, odnosno činjenica da se jedno klasično delo prikazuje na pozorišnoj sceni ne bi smela onemogućivati i njegovo izvođenje na radiju, dok bi njegovo odsustvovanje iz teatarskc pozornice moralo biti i razlog više za izvodenje pred mikrofonima.

72