РТВ Теорија и пракса

„žrtva zastrašujućih okolnosti” - onda se oni mogu najviše personalizovati i spustiti „па nsš sopstveni nivo iskustva”. I kao što ozbiljne vesti pružaju mogućnost za jednostavno „posmatranje sa strane”, priče o žrtvama obezbeđuju slične mogućnosti, ali su uglavnom mogućnosti ličnog angažovanja češće i veće. Prema tome, jedna od osnovnih strukturnih dvojnosti koja funkcioniše u pričama o žrtvama izgleda da se manifestuje kao neprekidno smenjivanje identifikacije gledaoca sa njegovim nepristrasnim posmatranjem, od distanciranja do poistovećivanja. Mi vidimo žrtvu na licu mesta a istovremeno smo u sve uvučeni tako što je ona predstavljena na našem nivou. STVARANJE ŽRTAVA Prva od ovih strateških operacija jeste način na koji priče o žrtvama pokušavaju da uspostave normalan svakodnevni svet, bez poremećaja i slabilan. Kao i drugi tipovi vesti, priče o žrtvama sadrže pojam konsenzusa, ali u ovom slučaju konsenzus je usmeren ka najuobičajenijim svakodnevnostima života. Ove priče pretpostavljaju skup opštih shvatanja o tome šta čini naše obične živote i kad smo budni i kad spavamo. Element sna je ovde uključen zato što priče o žrtvama često počinju ovakvom formulacijom: porodica je bila u krevetu usnula, ili je večerala, itd. kada se zid obrušio, buknula vatra... Priča daje svakodnevni okvir koji se redovno remeti tokom pričanja priče. Prekid može da nastupi postepeno, ali više je nego verovatno da će biti iznenadan, neočekivan i, što je najvažnije, ne nešto što bi te potencijalne žrtve odabrale; npr.: pilot je „taman hteo da pojede krišku voćnog kolača kad neprilika poče”; „vozač Džef Bejker, iz Elvuda, star 28 godina, isporučivao je čelične cevi u Čerč ulici kad su mu kočnice na kamionu otkazale.” Novinarska konvencija insistira da se u svakom izveštaju tačno odredi ko, gde, kada. Međutim, slavljeni u kontekst priča o žrtvama, ovi očito jednostavni podaci proširuju svoj domen značcnja i počinju da deluju kao mehanizam za izazivanjc osećanja

99