РТВ Теорија и пракса

prethodne tako da čitav iskaz može da ostane bez traga i bez smisla. On se pretvara u okean reči, u dezorganizovane šumove, ostaje bez misaonog sadržaja još dok ih je govornik vratolomnom brzinom izgovarao. Osim toga, zbog brzine artikulacije dolazi do gutanja slogova, zamenjivanja glasova, obezvučavanja govora. Zbog stanja nelagodnosti, izazvanog brzinom govorenja, ono ponekad prelazi u unjkavo pevanje. Tako izveštaji o vremenu, koncertima, zbivanjima u skupštini ili čak i o ratu postaju samo neuspešne dikcijske vežbe brzoga govorenja lišenog svakog smisla. U svesti slušalaca ostaje samo slika zadihanog govornika, srećnog što je završio svoj govorni kros-kontri. U takvom izveštavanju zaboravlja se na organske i psihofiziološke mogućnosti kodovanja i dekodovanja poruke, na to da je naša misao, izražena u sintaksičkim sklopovima i sintagmama takođe ograničena fiziološkim mogućnostima i trajanjem disajnog kraka. Kao što je poznato, govor se ostvaruje prilikom izdisanja vazduha što znači da je trajanje reči i glasova ograničeno tom fiziološkom osnovom govora., I naše omaške u govoru, prema nalazima Frumkine (Frumkin V.A., 1973) do kojih je došla klasifikovanjem 12 000 jezičkih omaški, uslovljene su psihološkim i fiziološkim prinudama u toku govora: intonacijom reči, fonemskim kontekstom, neočekivanim trenutnim vezama među rečima i njihovim jačim naglašavanjem. Frumkina je omaške klasifikovala na simetrične supstitucije glasa sa glasom (na primer „privod” umesto „prihod”; „veđe” umeslo „veće”; „medžutim” umesto „međutim”; „videčemo” umesto „videćemo”; „konstitivnog” umesto „konstitutivnog” itd.). Omaške u govoru se javljaju i usled nepovoljnih uslova u kojima se govor odvija. Ako nam je mozak slabo snabdeven kiseonikom, naš govor postaje izmenjen. Hipoksija ili nedostatak kiseonika deluje tako da se govor znatno menja: nastaju duže pauze među rečima, artikulacija poslaje nosna, menja se priroda fonema u njihovim osobinama kao što su trajanje, intenzitet i

59