РТВ Теорија и пракса

Pretpostavljam da ova opaska aludira na savremene evropske forme glasanja i tehnike popularizovanja ideje o zajedništvu, naravno primenjene na period pre i posle osnivanja Jugoslavije, Da li to znači da možda uključuje i savremenu evropsku perspektivu u vezi sa „stvaranjem javne debate, unapređivanjem javnog mišljenja i kreiranjem publike putem medija“, odnosno uobičajene termine koji sada krase mnoge evropske političke dokumente o medijima. Za neke čitaoce ova opaska još uvek može da se odnosi na proces dug 77 godina, dok će za neke u budućnosti možda biti nešto nepovezano sa iščekivanjima. Za druge, ako imaju isključivo individualistički stav prema identifikaciji i obaveštenosti, može da bude nesuvisia primedba naročito u ratnoj situaciji. Sa takvim odnosom prema čitalačkoj recepciji, na Tomsona eventualno može da se gleda kao na čoveka sklonog postmodemističkom shvatanju, po kome nedostatak frksiranih pravila dozvoljava i čak favorizuje inventivni paralogizam ili posetu prošlosti uz pomoć ironije. Međutim, oni koji te posete zagovaraju, kao Umberto Eko, to ne čine praveći se nevini i neprecizni. Pri tom, naravno, opet preostaje pitanje o savremenim standardima za merila gledanja na knjige kojima je meta najšira publika, a nivo isključuje specijaliste. Standardima, koji su potrebni da bi se odredio žanr kome način pisanja pripada, a prema tome i način i svrha čitanja. Kako i o Tomsonovoj „Papimatoj kući“ može da se dozna direktno od njega, saznala sam da je reč o „politićkom putopisu 11 . Moguće je, dakle, zaključila sam, da se u ovoj knjizi bavi futurološkim procešima koje prikriva putopisnom formom, dok predstavlja stavove o nečemu što može nekada da zadesi sve delove Evrope. U prenosnom smislu, recimo, mislio je na Britance-Velšane koji mogu i ne moraju da pripadaju svojoj kulturi ali imaju britanska građanska prava. Mogu i da ne govore svoj jezik i ne poznaju svoje tradicije bolje od engleskih, ali tek sada mogu da imaju ili nemaju „poverenje u zajedništvo“, kojima britanski laburisti mogu da ponude da se iskažu o tome па budućim izborima. A možda će, s tim u vezi, tek tada biti malo lakše zamisliv i neki referendura? Ukoliko se pisac bavi takvim predviđanjima, jedini način da ih objasni i čitaocima bio je da postavi okvir tematskih razmišljanja, precizira pojedinačne primere, odnosno potcrta kojim istorijskim periodom se bavi i sa kakvim upoređenjima u vidu. U slobodi „otvorenog društva" u kojoj se nalazi, sve je to možda moguće i u formi najintimnijeg dnevnika, a bez okolišenja.

84