РТВ Теорија и пракса

Moram dodati da je zanimljivo koliko oralna tradicija, nepismenost, mediji, državne sile, ratovi i njihovi pobednici i gubitnici, čak i ideologije socijalizma i komunizma, ne mogu sami po sebi uspešno da se osvetle, kako 1918. na Balkanu tako ni drugde, u fomii ličnih impresionističkih putopisnih beleški koje piše neko 1994. godine, a rođen posle Drugog svetskog rata. Podrazumevam, naravno, da ovi analitički elementi postoje u nekim istoriografskim studijama i za Tomsona, ali kako on izbegava dosadna razglabanja, ne koristi ih. Uostalom, zašto bi morao, kada geopolitički region Balkana izgleda daje povod i omogućava tolikom broju autora raznovrsnih, na brzinu spravljenih i publikovanih knjiga od 1991. godine naovamo, da politiziraju i mimoilaze ono što inače može da se ispita i dokaže. Ako je kod Tomsona u stvari reč o naporu ka popularnom ili zabavnom žanru pisanja, i eventualnom spoju sa ne više mnogo traženim pamfletima za aktiviste Levice, to je nekada zaista bilo jasnije argumentisano. S druge strane, danas su pojmovi i objašnjenja o tome šta je javno mnjenje bilo 1918, šta je sačinjavalo javnu sferu, i koliko se ti savremeni koncepti razlikuju od onih nekada u svetu i na Balkanu, naročito pominju u svim oblastima postmodemog pisanja o političkoj propagandi. I za brzoplete, opterećene i nesvesne svog osećanja superiornosti, postoje relativne forme argumentacije i neke procedure verifikovanja tvrdnji, koje Tomson ne koristi, zaokupljen intimnim političkim svrhama umesto podacima, Svakako mora da se uzme u obzir i to da su za njega Bugari južni Sloveni. A to je postavka iz koje izvlači zaključak koliko je naziv države Jugoslavije posebno lažan, zbog njihovog odsustva. Tomson kao profesionalni prevodilac možda i svoje pretpostavke zaosniva na jezičkom srodstvu? Međutim, „rasno pripadništvo“ (str. 2) Slovenima, među lingvistički srodnima na Balkanu, jeste po njemu takođe „dokazano kao slabo“ (ibid,). Ovde je za odvijanje njegovog klupka potrebno konsultovati, pored studija kultura, i tradicionalnu britansku antropologiju, jer bi moglo da se pomisli da ođatle pristižu takve sugestije. To su discipline koje nisu postojale u drugoj Jugoslaviji, uopšte ili vrlo dugo, tako da je nešto komplikovanije da se objasni na srpskom odakle ovakve pretpostavke kod britanski obrazovanih. Naime, iz mog „življenog iskustva“ 14 nasuprot ~percipiranom“ (ibid.), na britanskim fakultetima sam učila da budem veoma obazriva sa budućim studentima koji imaju rasne predrasude, ne samo zbog rasizraa koji je kažnjiv, već i zbog starih klasifikacija koje su se

85