Свет

NAMA JE SVETI DUH UVIJEK ŠAPTAO ŠTA ĆEMO RA DITI, U ŠTA SAM SE I LIČNO UVJERIO!

od luislovoin "Vtxla kakav n;un treba". "Svetigora", list Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, u pos lednjem broju pbjavljuje intervju sa liderotu RS dr Radovanom Karadžieeiu. "Svet" prenosi najzanimljivije delove. • Gospodino Karadžiou, rat u koji smo ovako ncnadno bačeni svakako da ima duboke i jake korijene u Ijudskoj duši, koju ste Vi proleklih tridesetak godina srcfali i kao psiliijalar, i kao pjesnik. Kako je izglcdaia duša narodna ovih pola vijcka u Bosni? U Sarajevu i njegovoj okoliui. koja je sva srpska, evo već trideset i četiri godine sam i imao sam prilike da vidim i dušu pojediuca i kolektivnu, narodnu dušu. Dušaje u osnovi tada bilaprognana i šćućurena negdje u dnu Ijudskog bića i čovjek je mogao da je pusti da se normalno raširi, da uživa u duhovnom jedino kad je sam ili kad je na sclu. Naš narod u cjeliui, srpstvo bilo je protjerano u sela. U gradovima je bila takva presija da su samo hrabri i odvažni pokazivali svoju dušu i svoju duhovuu pripadnost. dok su ostali Srbi to krili duboko u sebi i ranogo patili zbog toga što je njihovo dnevuo ponašanje jedno, a njihov unutrašuji doživljaj drugo. To je zaista bilo jedno od tcških nasilja proteklog doba. Mada moram da kažem da su tzv. bosauski Srbi i tada bili šlo se tiče vjerskog ž.ivota i vjerskih obreda mnogo hrabriji i ranogo odvažniji ucgo Srhi iz mriogih drugih krajcva, poschuo kada jo u pitauju

smrl i sahraiiu. Znam da je prvi čovjek sahranjen po pravoslavnom obredu.u Niksiću poslije mnogo godina bio pjesnik Hadži-Radovan Bećirović. i to je bila zaista svijetla i dostojna sahrana. Л godinu dana poslije toga imiro je nas otac, moj otac, i to je bila đruga salirana: zuači. za tih godinu dana niko se nije usudio da sahranjuje po obredu. Takozvani bosanski Srbi - a oni su već biv.ši bosanski, jer smo mi sve šlo je bosansko rhjbacili zato što su naše dojučerašnje komšije i ondašnja braća па sve sto je bosansko stavili žig islaina - bili su istrajni, aii duboko u sebi. Samo su rijetki odbacili od sebe i svoju dušu i svoju duhovnost i pristali da prcdstavljaju svoj narod u vlasti i u rirugini svjetpvnun stvarima i naprave karijeru iskljtičivo na činjenici da su se odrekli srpstva i da su određeni da disciplinuju svoj narod koji predslavljaju. To je diini-sudbina, a dimiji su pređstavuici rnanjinskili vera i nar<xla u islarasktm sistemima. Dimi jc štićenik koga oni odaberu i izravnaju ga sa sobom u ovozemaljskitn blagodetima i častima, a on je ztito duž.an da sve. pripadnike svoje vjcre i svog naroda drži u p<ikornosti i potčinjcnosti. • [anjitar po svomu, »siin p« vjeri?

Tako je. On je mogao sebi naći snažna moraloa opravdanja, u utuše vrijeme je to bilo da je to progres, ali je on, u stvari. bio pravi dimi. Dimitud kao pojava je u Bosni i Hercegovini bio već snažno zaživio i odmakao, a sav ostali narod je gledao na te svoje lažne pretpos-

tavke sa uiiutrasujioi pre/.iront i. naravno, patio zbog toga što uc može da živi puiiomoć svoga narcxlnoga i crkvcuoga života. Negdje sedamdeselpcle-šeste Rajko Nogo i ja smo pronijeli Titovoiii ulicom u Sarajevu ua Božić po grančicu badujaka - a pošlo suio ž.ivjeli иа spratovima mogli smo saiuo po graučicu nosili - i о<l loga je ispala draina! Vcć smo mi

bili tada objavljeni pjesnici, i poznati - Rajko je bio i slavan - i to je bila drama! To je do.šlo i na moju kliniku kao užasan prekršaj i drskost vlaška da se kroz glavnu ulicu nosi badujak. Tako šćućurena duša пе znači da nije postojala: oua je samo pati-

I’lmamo dlvnih prlmjera prelaska Musllmana u pravoslavlje prije rata I tokom rata. Pošto naši sveštenici to neće da čine ovdje za vrijeme rata, onda tako cpredijeljeni Ijudi idu čak u Njemačku da se fcrste, I onda se vrate ovamo. Neki od njih su umjetnici, neki se nalazeblizu državnog rukovodstva I veomasu odani Srbi pravoslavci"

la. Ona se ukrivala kao rani hrišcaui sto su se ukrivali, i patili i stradali. I. naravno, svj gradovi su bi!i prepušteni tuđem i lažriom ulicaju. tamo.su se Srbi morali sve više prikrivati, ali jv selo /ivjelo ipakjedпош većoin pdjioćom uarodnog i vjerskog živola. «To nekako podra/.umijeva da je koimini/.iim liio sanio maska /:л islainizaciju?

Apsolutno taćno. Komunizam su koristili nesrpski narodi da Srbe drže u pokornosti, dok se na drugom planu odvijala realizacija nacionalnih i vjerskih programa i rirnokatoličke сгкл'е i islama. Sjećam se da su islamski praznici bili velike gradske manifestacije: sila i sila naroda se slivala taшо. Sjećam se r đa nije bilo zazorno ići svim vjerama na ponoćku na katolički Božić. Ali to Srbi nisu mogli: па to se gledalo kao na neko čuđo. kao na nekn izđaju i napad па bratstvo i jedinstvo. Naši gradovi su, u stvari, i formirani za vrijeme jeduog ili drugog okupatora, Turske iii Austrougarske, tako da su Srbi po gradovima već i po uasIjedu bili paćenici. Ne rnpže se rcći da je kcxl Srba bio veći procenat ateista uego kod dnigih naroda, aJi se stvorio taj privid samo radi toga što je Srbirr шоgao da se posveti svom Bogu i svojoj duši sauro u svojoj kući i svojoj satnoći. • U fa vremcna kao rfa su na poriiganjc clmujima bili čestiti Srbi koji su svoje srpstvo baš tacla izabrali i oclstradali. Skcncicr Knicnović i Mcša Seiimović, na primjer, nc samo па vclikoj voclotljeinici Uovćcnske k;i]K-lc ncgo i u innogiin drugini ргШкаша poka-

zali su se kao obraz čojstva i poštenja? Njih dvojicu sam i lično znao i bio u dobrim odnosima s njima, i poštovao njihove ličnosti i njihova djela. Kada su u pitanju Srbi islamske vjere, tu je uvijek bila jedna vododjeluica koja je odlučivala hoče li biti više muslimani ili više Srbi. Oni kotl kojilt je preovladao \ jerski elemenat, i zagleđanosl u fundamente islama, oni su za srpski narod bili zauvijek izgubljeui. Oni pak kod kojih je narodni duh ргеvladavao islamsku prošlost njihovih port Klica, oni su se u narodnom smislu osjećali Srbi. Nisu imali pravoslavuu duhovnost, ali su iraali pravoslavnu muku s Bogom; imali su uekih prirajesa, nekog sjecanja i kolektivnog pamćenja koje se kroz ujihovu porcidicu provlačilo. Ali trcba zapaziti da su do toga stepena uzrasta da postanu Srbi a da imaju islanisku prošlost svojilt porodica mogli da dostignu samo ve.liki duitovi. A njih dvojica su veliki duhovi. Tu je pao Mak Dizdar, i tu je umogo kasnije i sa mnogo više borbe pao i Izet Sarajlić. Ali su Meša i Skender imali neko kolektivno painćeuje u svojim poro-

ВДВОУДН KHMDŽIĆ: ŠTA M ŠAPOĆE SVETI РОИ

;У' ' .ЈЗ. 'ii’

7