Свет

tao i Boljkovac. Znao sam već unaprijed da Perica Jurič nije neki krupniji zalogaj i da nije dorastao funkciji na koju je došao. Za razgovor s Jurićem огganizovan u "Gavrilovću" znali su već mnogi u Petrinji a posebno novinari što su se tamo zatekli. Među novinarima što su u tome vremenu sa rnnom stalno kontaktirali bila je i Milena Tanjga sa svojim suprugom Radetom Tanjgom, tada potpukovnikom JNA u Zagrebu. Naime, dr Tanjga je bio pripadnik Socijalističke partije koju sam vodio, kao i Milena. Rade je već prvog dana nakon upada specijalaca u Petrinju došao sa mojim sinovcem, akademskim slikarom Mladenom Karanom da učestvuju u sanaciji veoma teške situacije. Razgovor sa Pericom Jurićem trajao je punih pet časova i završili smo ga u ranim jutarnjim časovima. Jurić je mnogo toga lošeg izrekao za Tuđmanove saradnike, osvmuvši se najviše kritički prema Seksu, Mesiću, Degoriciji i drugima. Cinjenica je da je najmanje govorio o Tuđmanu što je i logično jer je on bio njegov kadar. Saopštio sam mu uslove objavljene još na mitingu u Banskom Grabovcu: prvi ž da se specijalci odmah povuku iz Petrinje i Banije; drugi - da se svi uhapšeni Srbi puste iz zatvora, te treći da se korigira odluka o povlačenju oružja iz Petiinje pa ćemo i mi da vratimo uzeto

iiaoružanje. Gospodin Jurić je prihvatio sve uslove nakon konsultacije sa Boljkovcem izuzev onoga da puste iz zatvora trojicu članova Glavnog odbora Socijalističke partije, a to su bili Adam Kalambura, Duško Prečanica i Ljuban Lončarevič. Da napomenem, Kalambura i Lončarević su ostali u zatvoru 78 dana i samo zahvaljujući odličnim advokatima Silviju Degenu i Rajku Daniloviću tamo nisu ostali znatno duže. Upad hrvatskih specijalaca u Petrinju i dramatične događaje izazvane time registrovala su gotovo sva sredstva informisanja u svijetu. Tako je, recimo, engleski "Gvardijan" u sklopu intervjua sa Pericom Jurićem objavljen prije našeg susreta u "Gavriloviću", vrlo teškim riječima opisao situaciju u našem gradu, kvalifikujući i ističući mene kao komunističkog bandita, predvodnika oružane pobune Srba. I druga sredstva informisanja, pogotovo domaća kao "Večernji list" i "Vjesnik" bila su puna zajedljivih naslova o meni ali i o Slobodanu Miloševiću, kao da smo nas dvojica sve to zajedno organizovali. "Miloševićevi i Mikelićevi jurišnici ranili hrvatskog specijalca", glasio je jedan od tih naslova. Sve to je kod hrvatskih nacionalista stvaralo euforiju i protiv Srba, i protiv mene ali i kolektiva "Gavrilovića" što se osjećalo na svakom koraku. U takvim okolnostima je zaista, bilo teško raditi, pogotovo odlaziti poslom u hrvatske organe vlasti.

DOLAZAK TUPURKOVSKOG U PETRINJU Zahvaljujuči u prvom rcdu aktivnostima Socijalističke partije koju sam vodio i našim saopštenjima i apelima koje smo upučivali saveznom Predsjedhištvu i SIV-u predstavnici tih tijela su došli u Petrinju. Prvi je došao gospodin Vasil Tupurkovski, iako smo mi očekivali Bučina. Prije nego što če doči u Petrinju on je imao usputni sastanak sa Stipom Mesičem na aerodromu "Pleso" konsultujuči se što da učini. Istovremeno u ime Hrvatskog sabora došao je gospodin Simo Raić. Oni su odlučili da prvo sazovu sastanak sa stranačkim prvacima opštine pa na taj način da izbjegnu moje prisustvo sastanku u opštinskoj viječnici. Tupurkovski je u gradu boravio samo nekoliko časova i razgovarao sa stranačkim prvacima od kojih su uglavnom prisustvovali prvaci hrvatskih stranaka uz jedinog predstavnika Srba Rade Maljkoviča. Da stvar bude još tragičnija Tupurkovski je odbio da primi supruge zatvorenih Srba u Sisku i da mu ispričaju što su sve radili hrvatski specijalci. To, naravno, nije palo na pamet ni Simi Raiču pa je tako dolazak Vasila Tupurkovskog u Petrinju a kasnije i u Knin bio deplasiran i beskoristan bar za nasu stranu. Več tada svaki od njih je izbjegavao da dođe u sukob sa hrvatskom vlasti. Tupurkovski tom prilikom u Petrinji

mje razgovarao ш sa mnom, pa zbog toga kasnije, kada sam bio zbog nesreče na VMA a on izrazio želju da me posjeti - to jednostavno odbio. DOLAZAK ACE MITROVIĆA Samo nekoliko dana iza Tupurkovskog na sjednici Savezne vlade je odlučeno da u Petrinju doputuje delegacija SIV-а na čelu sa Acom Mitrovičem i da joj se pridruži dio članova Republičke vlade na čelu sa Boljkovcem i RamJjakom. Na taj sastanak sam pozvan i ja uz dio stranačkih prvaka i rukovodstva opštine, te privrednih organizacija s područja opštine. Uz uvodno izlaganje predsjednika opštine, ostala izlaganja su izbjegla da iznesu stvamo stanje. A to stvamo stanje je bio več tada prisutni neofašizam vlasti. Te nove vlasti HDZ-a koja je počela da hapsi i plaši Srbe najavljujuči im što ih uskoro očekuje. Na tom velikom skupu u Viječnici Skupštine opštine Petrinja bio je i predsjednik opštinskog SDS gospodin Maljkovič. Da stvar bude gora upravc članovi njegove stranke bili su izazivači onih problema oko sprečavanja odlaska oružja rezervnog sastava milicije. Maljkovič je dobro znao za zatvorene Srbe u Sisku i da se prema njima upotrebljavaju fašističke metode. Međutim, uprkos svemu tome, njegova diskusija je bila Bogu za plakanje. Maltene da se

složio sa onima iz hrvatskih stranaka. Kad sam ja uzeo riječ najprije sam elaborirao stvari i zatim teško okvalifikovao i osudio rukovodstvo Hrvatske, posebno VTUP-a i prisutnog Boljkovca. Tražio sam da se na licu mjesta izreknu kvalifikacije i da se imenuju svi oni koji su tome stanju pridonijeli. Posebno sam osudio metodu pretresa sipskih kuća, pretresa i uvođenja policijskog sata u Petrinji. Rekao sam gospodinu Mitroviću da to nije diskusioni klub već razmatranje vrućeg činjeničnog stanja. A činjenično stanje je protuzakonita odluka o povlačenju oružja od rezervnog sastava milicije iz Petrinje. I kada vlasti korigiraju tu odluku onda će Srbi \Tatiti onih 12 pušaka. Istovremeno sam tražio pravne mjere Savezne vlade i osudu događaja u Petrinji i na Baniji, zbog povreda Ijudskih prava jednog naroda. Izlaganje Mitrovića, potpredsjednika SI\ r -a, \iše mi je ličilo na ono što treba propagirati o politici SIV-а i Reformskoj stranci - nego o događaju u Petrinji i onoga što se dešavalo oko Knina. Tako je Mitrović za hrvatsku televiziju prokomentarisao događaje u Petrinji na sljedeći način: "Kod mene kada se ukrade kokoš, mora se naći lopov koji je ukrao, a pogotovo ako neko uzme puške. To se sve mora vratiti". Kada je završio sa svojom izjavom ja sam mu prišao i rekao:

DOLAZAK 30 INSPEKTORA SDK HRVATSKE U "GAVRILOVIĆ'

ije prošlo ni osam dana nakon što sam nastradao u saobrađajnoj nesreći a u "Gavrilović" je stiglo oko 30 inspektora SDK Hrvatske - i to na zahtjev predstavnika hadezeovske vlasti Manohća. Mesića, Degoricije, Bobetka i naravno hadezeovaca iz Petrinje. Osnovni cilj je bio da se dolaskom tolikog broja inspektora u mome odsustvu iznutra uzđrma "Gavrilović" i njegovi radnici, te da se u prisustvu inspekcije puste različite vijesti o tofx>žnjem kriminalu ili lopovluku Borislava Mikelića i njegovih saradnika. Tako veliki sistem kakav je bio "Gavrilović”, sa svojih 6.000 radnika, bio ie vrlo interesantan za hrvatsku vlast јег je ta fabrika uz ostalo bila najveći proizvođač mesa i prerađevina u bivšoj Jugoslaviji i najveći izvoznik šunke iz Evrope u SAD. Dodam li k tome da je bio i najveći stočni proizvođač u Jugoslaviji, onda je sasvim jasno zašto je ta radna sredina bila toliko važna i interesantna za hrvatsku vlast. Sve je počelo sa onim poznatim skupom HDZ-a u Petrinji i kasnijim ulaskom specijalaca u grad, Trebalo je dakle sa onih 30 inspektora SDK Hrvatske stvoriti atmosferu da su tu promjene neizbježue kao i moj odlazak sa čelne

funkcije, Kako je u Petrinji bilo sjedište i Socijalističke partije, a jalna njenom čelu - bilo je mnogo ciljeva koji su se tom aktivnošču trebali postići. Guranjem intriga za vrijeme rada inspekcije stvarala se jedna vrlo negativistička klima prema rukovodstvu kolektiva i dovodila u pitanje dotadašnja poslovna politika. Višemjesečni rad inspektora SDK trebao je da ojača hrvatske ekstremiste, a naše odnose i dugogodišnju saradoju sa kućama iz Srbije i JNA - potpuno dovesti u pitanje. Takvo stanje doprinjelo je da se unutar proizvodnog procesa počnu odvajati sabotaže na proizvodima kako za domaće tako i inostrano tržište. Übacivanjem trovača hrane prouzrokovalo je skidanje "Gavrilovića'' sa liste izvoznika za SAD i povratak 19 kontejnera konzervirane šunke u Jugoslaviju što je bila ogromna šteta za fabriku. Inače, dolazak inspektora bio je u potpunoj koordinaciji sa organima MUP-a Hrvatske odnosno gospodinom Boljkovcem i njegovim pomoćnikom Pericom Jurićem, kao i već tada postavljenim zamienikom regionalnog sekretara MUP-a Sisak, Đure Brodarca, sadašnjeg župana Sisačko-moslavačkog regiona. Na čelu MUP-a u Sisku bio je gospodiu Paler Josip, meni dobro poznat još iz jednopartijskog sistema. Rad SDK u Sisku koordinirao je Vojo Metikoš, Srbin sa Banije. Njima je trebalo da se objavIjuju prvi rezultati i nalazi, a onda

da se uključuju inspektori MUP-a i da se tako počne sa diskreditacijorn mojili saradnika dok su па drugoj strani hrvatska sredstva informisanja čekala kao zapete puške. Medutim, gospoda su ispustila iz vida da je u "Gavriloviču" i prethodnih godina bilo mnogo kontrola, Godišnje ih je u prosjeku bilo između šest i osam i nikada nisu došle do bilo kakvih nalaza koji bi djelovali kompromitirajuće. Naprotiv, "Gavriloviđ" je bio rijetko uzoma fabrika u poslovanju i oni nisu imali šanse da se na bilo čemu "omrse". Pogotovo je to bilo nemoguče sa mojim imenom i prezimenom јег ja nisam podizao ni dnevnice kada sam putovao po Jugoslaviji dok su moji boravci u inostranstvu bili čisti kao suza. Dakle, nakon što je inspekcija došla do zaključka da ništa nema od onog zbog čega su došli oni su pribjegli da utvrđuju iskorištenost mesa u proizvodnji pa su tako prebrojavali konzerve i utvrđivali kalo u kobasičarskim proizvodima. Ostalo im je dakle jedino da uri'rđuju tehničke normative! A za tehničke nbrmative i iskorištenja, zna se, odgovomost ne snosi prvi čovjek pa smo onda u zapisniku SDK trebali svi zajedno da budemo odgovomi zašto je upotrebljeno više mesa u proizvođrma od onoga što je bilo propisano normativima. Takav rad inspektora SDK i njihov zapisnički nalaz, govorio je o nastojanju za kolektivnom odgovomošču u "Gav-

riloviču" od nosioca tehnološkog procesa proizvodnje do, kako su orti naveli, Poslovodnog odbora, iako nikada nije bilo uporište da se za iskorištenje sirovine ili primjenu normativa mogu stavljati u fokus odgovomosti članovi Pbslovodnog odbora. Mojim saradnicima nije preostalo mšta dmgo пеgo da sve te nalaze stave na sjednicu Radničkog savjeta i Poslovodnog odbora i da ospore takav rad, angažujuči u tome smlslu i advokata, gospodina Silvija Degena da zastupa preduzece pred zvamčnim organima. Takav pristup inspekcije SDK, kao Sto je bio u "Gavriloviču" toga puta - nije bio zabilježen u praksi i cjelokupnom radu SDK bivše Jugoslavije. Tako su i inspektori MUP-a IJrvatske ostali bez onog Sto su mislili da če imati i na što ih je gurao jedan Mesič, Manolič, Degoricija i Domjan. Svaki od njih je u prošlom vremenu гаdio uglavnom privatne poslove i nisu obavljali odgovome zadatke. Dakle, nakon skoro deset godina mog rada i vođenja "Gavrilovića" nova hadezeovska vlast nije našla, kako je htjela i nadala se, ni mrvu od krimmala u tvornici. Naprotiv, naišla je, što je potvrđeno i njihovim nalazom. jednu nadasve uzomu firmu, a meni je to bila največa satisfakcija za sve ono što sam uložio u takvu fabriku. Možda je tada bilo nemoguče govoriti o tim Ijudima јег su samo nekoliko mjeseci prije toga bili iz-

abrani u rukovodstvo Hrvatske ali danas je to apsolutno moguće i potrebno. Sa današnje vremenske distance, a ona u sebi nosi nekoliko godina, može se govoriti koji su to Ijudi i kadrovi i za kakve su se to oni odnose borili u Hrvatskoj. Dobro se zna kako je prošla i državna i društvena imovina u Hrvatskoj i ko je na nju stavio šapu nakon izbora 1990. godine. Samo jedan primjer u tome smislu je dovoljan. Izgradnja "Gavriloviđa" i svih njegovih pratećih objekata kao sistema trajala je godinama i u tvomicu i njena postrojenja uloženo je oko 2 milijarde dolara da bi ga Đuro Gavrilovć 1991. godine u avgustu kupio za dva miliona maraka!? To je bilo moguće јег je pomagao HDZ-u u izborima i zbog toga što mu je sestru imao za ženu Zarko Domljan. Slično se dešavalo i sa drugim vrijednim objektim i hotelima gdje su ruke umješali drugi rukovodioci. Tako je tobožnja bitka za istjerivanje nekih čistih odnosa imala zapravo za cilj da se kapital i imovina stave pod kontrolu onih što im je kapitalizam bio san za njih i za njihove porodice, a ne za radnika i seljaka. Izuzev postignutog cilja sa nacionalnim melosom i istjerivanjem Srba iz Hrvatske - sve drugo je na nižoj razini od onog što je u Hrvatskoj bilo 1990. godine.

22

Ј Дј L' 'ДВ*Т il* 1 Г Wilt Д t ii

13.11.1995. Svet