Свет

Svet I9.2.1996.

Duške Jova-

ZVONDIO sam nena-

Javljen. dotadaš-

Savladavši sve

nje prepreke, poput interfona i radoznalih komšinica, koje.

su, u najmanju ruku, mislile da je neka masonska loža orgamzovala likvidaciju urednice "Profila", u prohladno subotnje jutro čekao sam 1spred njenih vrata. Uzalud je i fotoreporter, instaliran u uglu stepeništa, aiščekivao škljocanje brave kako bi uslikao Dušku 'međ Javom ı međ snom'. I posle petog, zvonjenja izgledalo je da ni kog nema u stanu.

Dok smo razrađivali dalju taktiku, fotoreporter me hrabrio rečima "Ti nisi nOrmalan... Al, između

novinarka koja je;

ostalog, napravila

karijeru razgrćući tuđe JOr-

gane“izavirujući u frižidere,

_mora biti spremna da ı njoj

neko slično smesti — ubeđivao sam 94.

A onda očajnički pritisak na interfon ı Jedno sneno dugoočekivano "Da!?"

+ Zašto Vi ne otvarate vrata? Ja sam iz "Sveta" i želeo bih da napravimo intervju. Sta? Kada?!

+ Odmali, naravno.

Molim?!

* Ali, vi ste novinarka koja...

Ne..ne dolazi u obzir.

+ Ali, napolju je minus deset (preterah ga), maltene su nam frebale skije da se spustimo niz ovu ulicu, a i fotoreporteru se Žuri.

Sačekala nas Je u roze pidžamti ı već je popila prvu jutarnju kafu. Ponudila mas Je pudinpom ı nes-kafom. U prijatnoj atmosferi skladnog nereda, gde su se izdvajali Koeho. „Falači, Šeldon. ipak Je uz osmeh prihvatila ovaj upad". Priseula se kako Je kod nekadašnjeg italiJanskop munnstra Đanija de Mikelisa slučajno upala 15 minuta ranije ı zatckla ga u badc-mamntilu. al: kamerman nije bio pripravan tako da je propao originalni početak

2 onustje.:Objasnila nam je da mikome., pa mi rodnom OCU, e Olvara vrata ako se pretl-

1

a vrata

nIĆ_po-

P-

hodno ne najavi. Dok je fotoreporter slikao, prebacila Je sebi što sinoć mije legla u svilenoj pidžami.

"Odselila sam se od roditelja i plaćam stan samo da bih imala svoj mir i provela, ako mi fo odgovara, ceo dan u pidžami. Vidim da ste iznenađeni što sam sama. Slobodno zavirife i u ormar, ncećetc ga maći. U stvari, Ja sam Alhemičar. On Je tua, ali ga vi ne vidite" — ciničua Je edica Jovanić.

"Trenutno uživa u samoći ı nema cene Za koju bi Je dala. Na optužbe da se previše bavila tudom privatnošću odgovara da oua nije ni sudija ni policajac, već novinar komc je cilj da zavede ŠTO veći broj čitalaca, a da svaki čovek voli da pročita fino

ošavši "ma prepad" ti njem stan, navinar "Sveta" probudio je Dušku Jovanic koja ga je - docekala u pidzami. U | KRrevetu i ispod | mjega nije bilo

|| nes-kalu i i pudintj vlasnica _ najlepših novinarskih moru u Srbiji mu se

poverila:

upakovanu pikanteriju. Priznaje da te detalje nije lako otkriti, posebno kada su u pitanju moćni, medijski oprezni tipovi. Potrebno je ı po nekoliko dana da bi iz njih ispipala nešto interesantno. "Nedavno mi se jedna koleginica požalila da je nakon trogodišnjeg bavljenja movinarstvom razočarana jer jc težila da orktije istinu, i da Je zbog toga ne vole. Naravno da je ne vole, zašto bi Je voleli?! Uvek me više privlačila zanimljiva priča nego gola istina." Nervira Je kad Joj ne radi telefon, kada joj ne uspe torta, a trenulno Joj je plavi problem: vodokotlić koji če-

ka majstora ı mašina Za VeŠ

koja ne radi.

"U takvim situacijama obično urlam, Jer ako ne mogu da promenim režim, mogu „vodokotlić. Kada sam nervozna, mikada mec krivim druge. Ipak sam negde preosetljiva, a to se obično ispoljava kad ncmam obaveza. Kad puno radim, ne razmišljam o drugim problemima. „Jedino ako sam u škripcu sa

vremenom. Celog Života sam morala tckstove da predajem ponedeljkom

ujutru, i u nedelju uvečć, ako mi ne ide pisanje, dobijala sam želju da sc udam, da budem domaćica koja će da ide na pijacu i redoyno pravi palačinke. Međutim, kad predam tckst, gubi SC Želja za pijacom i palačinkama." .

Kako je novinarka "Duge" dolazila do svetski moćnih tipova više puta je objašnjavala, ali nikada nije Javno obznanila kako je plakala kada je shvatila da od razgovora sa Henri Kisindžerom neće biti ništa. Nakon besomučnozg telefoniranja, nekoliko pisama, intervencije De Mikelisa i tople preporuke američkog novinara Dejvida Bajdnera, koji je Kisimdžerov dugogodišnji prijatelj. Jovanićeva se nadala da će "uzeti meru" ı čuvenoni K1isindžeru. "Na sve moje porukc ostajao je nem. Samo mi Je jednom mnjegova sekretari-

ca prencla da mu sc nasmcjao brk kada je pročitao jedno od mojih pisama. Onda je sekretarica, valjda

da bi me utešila, procedila: 'Nema veze, šta da se radi? Rekla sam: ne znam šta ćete vi da radite, ali ja idem

da se obesim u Central park. Nisam mogla da zadržim suze, i nisam ih krila ni od kolegipice sa kojom sam delila sobu, ali ni od Stenfilda Tarnera, bivšeg šefa CIE sa kojim sain imala zakazan razgovor. Otišla sam sva uplakana i naduvena. Kasnije me kolega Dragoš Kalajić, onako tcatralno, kako on ume, prekoreo: "Bože, Duška, razumeo bih da si plakala zbog nekog muškarca, ali zbog intery 'jua sa Kisindžerom _ stvarno ne razumem.” Od-

O