Свет

SOM 4. 3. 1996.

RT. JI OL... 1 A RUKOMETNOJ O aa i Li O 412 CIN

'Roaniroverzni. - Beogradski biznismen, 0 JE Dil | Ž; a LU - Rukomektnau | 4lUutl1 TOT · Wemac"i ____neneralni _ direktor firme

__ p Hi iu O CFI.

OI kada _

- a a [rNN _ju/C|Hi

De | Bragoljub La CA O

eOgradski bizmismen Milovan | Miša

: 3 s i Obraa napravio je Za poslednjih nekoliko godina meteorsku karijeru u domaćim sportsko-poslovnim krugovima. Njegovo ime često se pominje u Javnosti ı u poZitivnim ı u negativnim kontekstima, pa Je povod za ovaj razgovor pronađen ı u nekim čaršijskim pričama. Opet, ženski Rukometni klub "Savski venac”, čiji je Obradović vlasnik ı predsednik, za samo-dve godine vinuo se 1Z trećeligaškog takmičenja u sam vrh jugoslovenskog rukometa.

Do osmog sprata jedinog solitera u Nemanjinoj ulici gde je sedište firme "Grafopress" u kojoj Je Miša Obradović generalni direktor, ekipa "Sveta" stigla Je peške. Sudbina je htela da baš u vreme kada Je razgovor bio zakazan, u zgradi nestane struje, pa su nas u toku "osvajanja” osmog sprata pratili povici zaglavljenih u liftovima ı psovke kafe-kuvarica koje su nervozno objašnjavale direktorima da je "kafa bljutava — ako se ne zakuva — a ne može se zakuvati dok ne dođe struja”. U "Grafopressu", međutim, pomenuta nervoza sc nije osećala. Miša Obradović nas Je dočekao

u prostranoj kancelariji koja umnogome odudara od standardnih direktorskih.

Na jednom zidu nalazi se slika srpskog grba rađenog u akvarel tehnici a iza Obradovićevog stola, ogromna ikona Svetog Save ı nešto manja Svete Petke. Pored njih uramljeno je više fotografija nekoliko generacija Partizanovih fudbalera, dok Je na samom vrhu zida slika navijača sa tzv. "kopa" Stadiona Partizana. Primetno Je i mnogo postera ı fotografija Zeljka Ražnatovića Arkana, Srpske dobrovoljačke garde, srpskih vojvoda iz Prvog svetskog rata... "Arkan je pravi patriota, ušao Je U istoriju srpskog naroda", kaže Obradović, pokazujući poster "Super Tigrova" u akCIJI. + Ko je Miša Obradović? Ja sam dete ız radničke porodice ı Jedan od retkih Beograđana koji je direktor društvene firme. Ne privatne, Jer "Grafopress" Još uvek pripada društvu. Diplomirao sam ekonomiju, a u to vreme uporedo aktivno trenirao fudbal, što me je kasnije, Verovatno, ı podstaklo da život posvetim bizmisu ı sportu. U početku sam radio komercijJalu, zatim postao šef komercijale, pa zamenik generalnog direktora i sad sam ovde gde sam.

+ Za Vaše ime se prvi put čulo pre nekoliko godina kada ste upali u prostorije zagrebačkog "Vjesnika" i izbacili ih.

Da, to su ove prostorije, ali to nije bio nikakav upad. Ja sam ovde došao na poziv sportskog novinara "Vjesni-

| ka" Pere Savića. To Je moja

"Pregovori su U toku, i i meže se ečekivesži ele će ze mesec clcimez E Paršizenm LIL

svoj žems

lie

rukometni klub. Savski verec će, verovao,

poesteži Pewžizeme"

najveća Životna greška. Jer

da sam tad započeo privatni

biznis, sad bih imao pet mojih ličnih spratova ove Zgrade. Ali ovaj prostor je sada vlasništvo "Grafosa" ı države Srbije ı Jugoslavije. Cela zgrada je nekad bila hrvatska — a sad je to srpska zgrada. Na ovom zidu ovde (pokazuje rukom — p.a.) je stajala šahovnica — a sad stoji srpski prb. To, dakle, nije bio upad. Ja sam u firmu primio te ljude, bilo ih je 1520, ali to su bili novinari, nenaviknuti da rade posao koji ja sada radim. Dođu u pola dvanaest ı u dvanaest već odu u maglu. Recimo, tog Peru Savića sam postavIO Za Svop zamenika, ı pola njih naučio da rade. Neki sada imaju privatne firme ı sve što su naučili o biznisu – naučili su od mene. Ja sam im, praktično, pomogao u ŽIiVOtu. •+ Onda ste uložili novac u "Savski venac". Neki kažu da Vam je cilj bio da obezbedite klub u kojem će igrati vaša ćerka Bojana...

Ne, ne... (smeh). To nije tačno. Prvo, ja se ne mešam u trenerski posao, a Bojana je za godinu ı po dana bila 60 minuta u igri. Na slabijim utakmicama, igra u proseku pet minuta, a na Jačim skoro i da mije ulazila u igru. Drugo. ona je i ranije igrala rukomet, pre nego što sam kupio "Venac"!

+ Koliko Vas sve to ko-

šta?

Mnopo. Puno košta. Recimo zna se koliko košta jedna Olga Sekulić, Ana Nestorov, Ina Dolgoun, Nataša Mitruk, Marta Bojanić... A ja sam lično, iz svoje kuće, dosta para dao. U klub je uloženo „sıgurno OKO 800.000 DEM. Jedna najobičnija utakmica košta

5.000 dinara. Hala, sudije, delegati...

+ Savski venac, Bolago i Mornar, igrali su skoro na

· onom fromeču sa hrvats-

kim klubovima u Mađarskoj. Da, to su stvarno bili do--

življaji. Predsednik bhrvatskog kluba "Karbon", neki Vinko, Jedan fin gospodin iŽ; Zagreba, i ja, dogovorili slo se preko telefona, da utak micu odigramo u Budim-

pešti, a to je prihvatila ı EV-_

ropska federacija. Hrvati su bili strašno organizovani. Svi su bili u istom hotelu, a mi smo bili razbacani. Moj klub je odseo u "Grifitu", Bolago u "Kijevu", a Mornar u "Budimu". AL ipak, bili smo jedinstveni. Bilo je dosta naših navijača. Ali ı hrvatskih. Ekscesa, srećom, nije bilo. U hali su se nalazila samo dva mađarska policajca, mada sam čuo da ih je u bli-

zini bilo Još stotinak, za sva-_

ki slučaj. I Savski venac je jedini dobio utakmicu od srpskih klubova. A to je bilo više od igre. To je bio državni interes. Veče kad smo pobedili "Karbon" taj Vinko je došao sa prijateljicom, ı mi smo izašli u najbolji hotel u Budimu. Baš iskreno smo se družili, bez priče o Politici, ı sedeli do zore.

+ Posle Hrvatica u četvrtfinalu Kupa gradova igrali ste protiv francuskog tima "Bezanson".

U prvoj utakmici u Beogradu imali smo veliku podršku naših navijača. To su Cegtr, vođa navijača Partizana i njegovi "grobari". Na toj utakmici ı ja sam bio sa navijačima u publici.

_ ekipu...

"smo ih u 2—3

kluba dve rukometašice zbog nemorala?

Ne zbog toga. Irina Dolgoun i Marta Bojanić se nisu pojavile na pripremama 3. Januara. A ja sam odlučio da napravim rez i podmladim Sa Francuskinjama je u Beogradu bilo teško, ali smo ih pobedih (25:22). Dočekali smo ih fenomenalno. Nakon utakmice vodili diskoteke, ma kraju im je pevao ı Džej. One su bile oduševljene, Jer ono što su doživele u Beogradu, nikada neće doživeti. Kada smo krenuli na revanš u Francusku, išli smo "dabldeker" autobusom našeg sponzora firme "Brenon", BG registracije, nismo imali dozvolu za prolazak ni kroz

• Tada ste najurili iz.

jednu zemlju, a prošli smo i *

kroz Italiju, ı kroz Austriju, i kroz Švajcarsku i ušli u Francusku. Kako smo prošli? Pa na šarm, razumete. Govorili smo, igramo Kup Evrope, ovo, ono, i prolazili.

Na austrijskoj granici, pošto-

nam je levi deo šoferšajbne bio malo polomijen, carinik

Je upitao: "Je li ovo iz Sara- ·

jeva autobus? Je | sa ratiš-

ta?" "PFako — bilo je sitnih ~

provokacija. A u Italiji, kad smo prolazili Trevizo, prošyercovali smo našu igračicu, državljanku Ukrajine, koja kao takva mora imati itahjansku vizu. Na švajcarskoj granici je bilo samo "calenzi bite" — samo potplaćivanje. U Cirih smo stigli oko jedanaest sati, u restoran koji drži naš čovek, Crnogorac iz

Ulcinja — Mitrović. On ima -

Nustavcik nc: sir. | O NO) O