Свет

DALEKO JE ISTOK

Piše: Olja Bećković

Fredsednica RS Biljana Plavsic provela je dva sata zarobljena na surcinskom aerodromu okružena policijom, to sto je y kako joj je objašnjeno, bilo neophodno da joj provere pas os! Tako je bilo - ako je verovati gospođi Plavsic . Nista od toga nije bilo - ako je verovati ministru srpske policije Zoranu Sokolovicu. Bilo bi normalno da je ovaj poslednji u pravu, samo zato sto nije normalno da se tako nesto moze dogoditi

MAJBOLJI St t SAVA CENTRt

Beogradu počinje jazz festival. Dolaze najbolji. Mogla bih se kladiti da nisu ni u jednoj strand. Biću tamo. Unapred znam posle kojih svirki ću želeti da upoznam nekog od Majstora i znam da ću eskivirati svaku takvu mogućnost. Ništa što ja radim nikada me neće dovesti u kontekst da Isac Hayse poželi da upozna mene.Tako je ispalo da se ja bavim strankama. Sedeću tamo i odlepiću. Nije to malo, narodto kad se ima u vidu da se bavim strankama.

Završen je festival evropskog filma u Beogradu. Gledala sam nekoliko. Ne znam kakav je festival bio. Znam kakva je bila publika. Možete se ponositi. Nije bio niko za koga možete na prvi pogled provaliti da je glup k’o mrak u sail, a drugi pogled za glupost i ne postoji. Nije bilo nikog kome tamo nije bilo mesto. Nikog ko je tamo došao u nameri da stekne popularnog džibera u gradu. Sve je bilo na svom mestu. Cela sala se smejala kad je žena u filmu sa predznakom fatalne žene podigla ruke i otkrila da je neobrijana ispod pazuha.

0 tome se sve vreme radi. Sava-centar je četmaest dana (festival evropskog filma, plus jazz festival) mesto gde su bili i gde će biti najbolji. Možda baš oni na koje Đinđić misli kada govori o tome da ono najbolje nije u političkim strankama.

JANKO rošle nedelje mi se desio pozitivan utisak. Zahvaljujući dramaturgy i pevaču grupe "Heroji" Viadimiru Đuriću - Đuri. Đura je nastupao u rubric! "Reč dana" televizije "Studio B". Pričao je o tome kako mu se pre četrdeset dana rodio sin Janko koji nema pojma zašto i gde se rodio, ni šta se oko njega zbiva, ali za koga je Dura uveren da de uskoro biti sredan što jer mu baš on, njegov dale, obećava da će mu zajedno sa svojom generacijom omogudti da živi u jednoj superzemlji, ovoj za koju de morati da se smisli neka finta, vize, ili ved šta, kako bi se spredlo da u nju uđu baš svi koji za tim budu čeznuli, a bide ihkatastrofalnomnogo. Ova Đurina je jedna od najlepših prida koje sam primita mnogo unazad, možda sam mogla izredi slidnu i ja, ali nisam, jer nemam petlju. Imam petlju da dam svoj glas za Đuru i Janka, i zagradu u kojoj kažem da samo ja znam da du sve udiniti da u toj pridi budem mnogo vise od onog koji se šlepuje.

ŽANROVSKI FILM

redsednica RS Biljana Plavšić provela je dva sata zarobljena na surčinskom aerodromu okružena policijom, to što je, kako joj je objašnjeno, bilo neophodno da joj provere pasoš!

Tako je bilo - ako je verovati gospođi Plavsic. Ništa od toga nije bilo - ako je verovati ministru srpske policije Zoranu Sokoloviću. Bilo bi normalno da je ovaj poslednji u pravu, samo zato što nije normalno da se tako nešto može dogoditi. Ali kako je poslednji kriterijum za utvrdivanje istine na ovom uskom podneblju "šta je normalno", a

šta ne, moraćemo se u opredeljivanju i ovom prilikom poslužiti nekom drugom metodom. Treba se, dakle, opredeliti; kome treba verovati. Onom koji liči na nekog koga znate, ili onom koji ne liči ni na koga koga ste u životu sreii, videli mu fotografiju, čuli o njemu priču, za koju niste mislili da je, u stvari, vic. Da li verovati onom koji ima oči, ili onom koji ima obn/e? Onom koji liči na nekog od nas, ili onom čija je fizionomija viđena samo u stranom filmu vrlo određenog žanra, a uvek u uiozi onog kome nikada ne treba verovati. Ja znam kome ću, verovati. Pomišljam da ona od mog poverenja može imati mrvicu registrovane pravde na nebu, kao što znam da je za njega moje, ili bilo čije nepoverenje ne samo ni od kakve važnosti, već i podrazumevajuće. Razlog njegovog postojanja je da mu ne verujemo, ali da klecamo pred moći njegovog prava na laž. Ne pričamo danas o tome koga treba da se plašite, nego kome da verujete.

ISTOK eca plakahu pod njegovim prozorom. Uvogaboieše. (Haiku) Prošlo je mesec dana od kako meštani Istoka žive pod njegovim prozorom. Njemuje proletelo, kao

što "proleti" uglavnom svakom koga se nimalo ne tiče. Ako neko veruje da je tridesetodnevni boravak ovih familija pod vedrim nebom strašna slika o našem Vođi, taj mora imati u vidu da je ona daleko blaža od mnogih sa kojima se do sada mogao suočiti. Navikao se i na jezivije odraze sopstvenog lika. Istočnjački ispit, za taj predmet - pogledaj se u tuđim očima, bio je više nego lak. Svoje slike u očima Srba odavno se vise ne boji. Sve ređe se i sami Srbi iz Istoka sete da su želeli da vide njega. Nemaju ništa ni protiv Vulina, prave zasede Bubi Morini, žaie se da je zaboravila šta im je obećala, zaboravili su na njega, baš kao što je on zaboravio na njih. Poslednja vest je da ih Morina nije primila, ali da im je preko v svojih momaka posiala ceduiju sa sadržajem "Šipovac". Na današnji dan je još neizvesno predstavlja ii taj natpis čoveka ili šifrovanu poruku - šipak. Odmah da razjasnimo, nijednog časa ne verujem da o Bubi treba da bude reč. Kao ni da je ta cedulja produkt njenog samovoljnog čina. Pitam se samo da li Istočane čeka još jedna cedulja, sadržaja: idi, vidi da I’ sam tamo.

Da ii se predsednik i njegova supruga, poznata po brizi o bebama, dok gledaju izveštaje onih televizija koje se have ovim ljudima, smeju? Dali večeraju dok ih gledaju ili preferiraju obrok "posle svega'' Hi možda imaju argumente za svoju ravnodusnost. Kakav li ciničan kraj te price sledi - smenjivanje Vulina, Morina, šok predsednika sto mu niko nije rekaodasutu. Srbi u Beogradu su do te mere postiđeni, da im je to sasvim svejedno. samo neka ti ijudi dobiju svoj krov. Samo da se ne ispostavi da smo svojim stidom odložili taj rasplet i da su oni u parku, baš nama u inat.

IMA I GORIH SLUČAJEVA

redsednik, dakle, nije imao inspiraciju da vidi Kosovo u Beogradu, ali je bio, kako sam reče, vrio srećan, što je dobio "priliku" da poseti ono Kosovo tamo. Tamo su ga dočekali neki bolji Srbi od ovih iz parka. Pokazalo se da tamd osim "poštenih Albanaca", gaje i "poštene" Srbe. A ti su, o čuda, bill daleko tužniji prizor od ovih iz parka. Činilo se da je pomoć daleko potrebnija onoj ushićenoj lažnoj plavuši koja se bacila pred Njega rekavši; "Da Vas nije bilo , ovde više ne bi bilo Srba". Da Hitna pomoć ne funkcioniše odavno, jasno govori slučaj starca koji je osetio potrebu da mu poljubi ruku. (Nesavršenost tonskog zapisa RTS-a ne dozvoljava mi da tvrdim, da mu je ovaj za uzvrat, udarajući ga po ramenu, rekao - bravo. Bilo bi to malo iznenađujuće, ali tako dodatno strašno da ću radije verovati da nisam dobro čula.). Može li se desiti da je ovde sve tako precizno i morbidno planirano, da je cela poseta i svih trideset devet minuta dnevnika posvećenih izveštaju sate turneje, planirano samo radi te jedne i strašne poruke - nisu svi ovde u parku u najvećoj nevolji. Ima i gorih slučajeva.