СРЂ
— 119 —
9
U manastirskoj samoći toliko godina ne će bit proteklo u sampas. Književni lijepi prirast otuda će kadli tadli proklijati, jer megju knjižinama f'ra Grginijem naći će se još za cijelo blaga božijega; pa kako ga putnici opisuju, on bi još bio u snazi da gudalom povuče, kad bi ga vile iznijele iz svjecke propasti u koje svoje sveto samotište. Na kraju ove kojekakve crtice na ino nam se ne može a da mu javno ne blarodarimo, što nas je uputio pravome jeziku u narodnom duhu, te mu iz srca kličemo s pjesnikom: 0 degli altri poeti onore e lume, Vagliami '1 lungo studio, e '1 grande amore, Che m' han fatto cercar lo tuo volume. Za sad prestanimo, ali po onomu što osjećamo, ako nam Bog uđijeli zdravlja i dokolice, a nadživimo pjesnika, ko zna da mu se i ne odužimo. Za to zaglavimo sluteći mu po Tassu: Forse un di fia che la presaga penna Osi scriver di te quel ch'or n'accenna. L. Zore.
lijansku formu, talijanske fraze prevedene. Tasso i Ariosto uzor su joj za onadašnji romantićizam, ali je iperkritika bila ta kritika, dok se nije spoznalo koji đuh vlada u Osmanidi, koja je svrlia i primjerak toj divnoj pjesmi, koja je tu jezična milina, kafcvo rodoljublje pomalja iz onijeh stihova. Trebalo je uzet i svoj oblik, biva obući se u svoju odoru na osnovi narodnijeh pjesama, te u svome plaštu ponjušivši u inostrani svijet i nauku, prekazati se svoj u svemu. Mažuranić u Cengić-agi tijem je putem udario prvi i pokušaj nije bio jalov, jer primjer je njegov obilno rodio; iznikli su Martićevi Osvetnioi, koji svijetle neobienijem žarom i Martić spada megju prve naše epske pjesnike XIX-og vijeka. Književna kritika bila je neharna Martiću, ali smo uvjereni da će svakomu zasjati Martićeva luea, netom se sve prepone trgnu, koje brane da se svjetlost ne razaspe. Grga Martić je rodom Hereegovae, te ta kršna hercegovaeka kolijevka nije nam samo odnjihala junaka na oružju nego i na peru, i bila bi i velika nepriiika, da ne bude iz hercegovine književnika, kad se je ondje naj bolji naš govor razvio. I u istinu naj bolji Hercegovaeki govor teže u „Osvetnicima". A ako je ovdje zgodno usporegjivanje, kad čitaš Osvetnike sjećaš se Vergilijevog jezika u Enejidi, jer teče kao rijeka, koja je sve gatove i zapreke smetla, pa nabreknuta i naduta romoni pljuskajući svoje bregove, kako da ih kori što nijesu širi. Kad bude naprednije odgajanje u školama našemu navaštaju, evo ćemo prorokovati, da će Martićevi Osvetnici biti obljubljena školska knjiga, iz koje će omladina crpsti nove sile i novog duha.