СРЂ

— 124 —

janskoga pera (Kaznačić?), i ako tako piše sam g. Jensen, jer bi, po Kolu, Kaznačić bio sve svoje sitnije radove o Dubrovniku i Dubrovčanima štampao u posebnu knjigu „Alcune pagine di Ragusa". Žao nam je, da s naše strane ne možemo da potvrdimo ovo mišljenje istaknuto u Kolu od g. D. A. Ž., jer treba znati, da nam je slavna porodica Kaznačić dala dva znamenita književnika, a to: Antuna Vit. Kaznačića advokata, i sina mu D.ra Iva Avgusta Kaznačića liječnika, obadva pjcsnika, obadva jednako vješta ne samo srpskom, nego latinskom i italijanskomu jeziku.

ima i onijeh koji Gundulića zovu llirskijem Omerom. — Književiiost ilirsko-dubrovačka (na osnovama udešenijem od čuvenoga Appendini baš u vjekopisu Gundulićevu), može bit razdijeljena u pet epolia, ovako oznaeenijeh: 1. 0 prvobitnomu nadahnuću do 400 ; to je doba zaeinjalaca i slovinskijeh guelara (Bardi, Menestrelli), koji s te stope pjevaju popjevke, ili lirske pjesmiee, uprav rapsodiene i narodne ; poznaju se po jednostavnosti i po njekomu patetieiiom osjećaju, koji ganjiva više tajnom dubinom, nego vanjskom snagom, koji na njeki načiD izlazi iz duše, a ne da je u duši upeeaćen. U tomu zanosu eini nam se pripoznati karakteristieno svojstvo iiirske pojezije. Uzroci mogli bi se tražiti u nuždi, u kojoj se nalažahu oni pukovi, da se odupru krepošću osjećaja tiaženju drugijeh mogućnijih i složnijih naroda, koji ih unaokoio stiskahu u obruč. 2. 0 snazi, pokupljenoj iz elememitu, što je nadahnuće priie pribavilo, do 1500. Za zaeinjaoeima dolaze pisei; pojezija se okuplja, i sastavlja se u jeduo шјеsto. Držić i Minčetić uspoi-егјеш su s Petrarkom ; Dimitrović s Bokaeom. 3. 0 ljuckoti rasprostranjenoj od pisaca, koji raširiše što njihovi preteee bijahu okupili od začinjalaea, do 1600. — Ovdje se umnaža broj pisaca; jezik postaje zvueniji i obragjeniji; aii što stjeca u širenju, to gubi u jakosti. Duboka učenost grčka, latinska i taiijanska doprinašaju da Slovinske stvari postaju divno urešene, ali pod cijenu svoje izvornosti. Cubranović i Gučetić čiste govor, Ranjina i Zlatarić pribavljaju mnoga svojstva s pohvalnijem ekletićizmom. 4. O uglagjenosti raširenoj, do 1700. — IlirsKa pojezija bješe promijenila karakter; ona bješe već mješavina slovinske izvornosti i oponašanja grčkoga, latinskoga i talijanskoga. — Iz toga skupa pomoli najnovija škola književnosti sloviuskodubrovačke. Napi'edovanje pitomine bješe naravno đovelo do toga uspjelia. Ovo je doba načeto od Gundulića, stvoritelja lirske epopeje; iirski dio bješe iz vreia slovinskoga; epski uveden odLatina: grčka knjiga biia je kras, a talijanska davalaje potonji sjaj. Za Gondolom dogjoše Palmotić i Gjorgjić; ali prvi pridavajući se odviše niz onu strminu, po kojoj lako se spušta književnost s vrhunca, gdje je bio postavio pisac, koji biiježi najznatnije doba, činjaše se da zameće četvrtu epohu, kojoj njeki hoće da nadjedu ime epohe opadanja, a to više sprama pregjašnjoj uzvišenosti, nego radi svojih nedostataka. •5. O sjajnoj latinštini — do našijeh dana. Na taj načiu tugja književnost koja prije bješe podijelila slavu sa domaćom, postiže prvenstvo, i ovo doba iijepe