СРЂ

— 155 —

Pomenuti su se topovi većim dijelom pravili u Dubrovniku, gclje puščani prali bi uveden dosta ranije nego u mnogijem drugijem državama, jer su Pubrovčani i u tome išli za Italijom i Španjom, s kojijem ih zemljama spajahu pomorsko-trgovačke sveze, a zna se, da je u onijem zemljama još u XIV. vijeku često top odjeknuo. U dubrovačkijem topolivnicama pravile su se svakovrsne lumbarde, maškuli i t. d. kako nam jasno svjedoči naprijed spomenuti izvještaj od 1529. g., u kojemu ulaze najstarija imena prvotnijeh topova, kako kolubrine, sokonice (falconetti), smirilji i t. d. Mnoštvo magazina (sprema) za salnitar i sumpor, za olovo, za kumbare i za zgotovljeni barut, što se takogjer nabrajaju u pomenutomu dokumentu, jasno dokazuju u kolikoj su se mjeri Dubrovčani bavili za ono vrijeme novijem ubojnijeni spravama i kako je kod njili bila napredovala ratna vještina u XV. i XVI. vijeku.') Skurla nam pripovijeda, da je već 1417 Pubrovnik imao svog majstora za pravljenje lumbarada. On nam pripovijeda još, kako je po zaključku od 1455. g. nekomu meštru Mariju bilo naloženo, da izradi lumbardu, što se zvala sv. Vlaho, te je bacala kamenite kruglje od 300 dubrovačkijeh litara, a htjelo joj se 50 do 60 litara baruta za hitac. 2 ) Meni je još pridodati, da su kolubrine (coulevrins), kojc se često imenuju u našemu izvještaju, bile 16, 24, 36 do 48 funtaški topovi, dugi često 8 do 9 lakata dubrovačkijeh, 3 ) a sokonice (falconetti) bili su 5, 8, 10 funtaški topovi. Toliko jedni, koliko drugi, pak još i sve ostale onovremene naše ratne sprave kao što sagri, zmaji, gušteri i ost., bile su od veoma dobre kovnc smjese. 4 )

') U Dubrovniku ,je postojalo bratimstvo bumbardijera, koji su u ci'kvi sv. Sebastijana imali zasebni otar posvećeu ujihovoj pokroviteljici sv. Barbari. Ova uam okoluost svjedoei, koliko su se Dubroveaui zauimali topuištvom i pravljeujem baruta. ') V. „Eagusa, eenni storiei'' 50. 3 ) Liikat dubrovački bio je dug 51 em. ') One, koji bi željeli da se potpuno obavijeste o dubrovaekijem topovima, upućujem na savršeno i posve interesantno đjelo Prof. J. Gjeleića: „Die Erzgiesser der Eepublik Eagusa". Wien, 1891. Željeti je, da vrijedni pisac prevede svoje krasuo đjelo i na uaš jezik.