СРЂ

— 233 —

Ali ni sjaj dvora, ni bogastvo, ni zlatotkane svite, ne učiniše Ш veselijima. Oni jednako čeznuše za rođnom zemjom i milom rodbinom svojom, i venuše kao nežni cvijet prenesen iz blagog i pitomog podnebja u drugu zemlu, na ledeno tlo, pod tmuro podnebje. I jednoga dana, kada svi bjehu zajedno, i kada spominahu očeve i majke svoje, zelene gore i lugove i plavo nebo zavičaja svoga, reče jedan između djece Novobrdske ovako: — Daleko preko gora i poja ostaše mjesta milijeh uspomena djetinstva našega i sveti grobovi otaca našijeli. Duša naša čezne za stranama onijem i za zlatnijem i sretnijem danima onijem provedenijem tamo! — Nema života sinem rob|u; čeznemo i venemo za rodnijem krajem našijem! Čujte me, đruzi mili, djeco Raške nesretne! Da pomognemo i nama i našima! . . . Ako ovog silnog cara ubijemo, izbavićemo i naš rod i narod i vascijelo Hrišćanstvo, i pjesme će o nama pjevati sijedi guslar kao 0 Milošu Obiliću što slaveć ga pjeva! A ako nas izda desnica, postaćemo mučenici za vjeru i narod svoj pred Bogom na nebu i pred Judima na zemli. — Hoćemo! rekoše svi. — Da se zakunemo! reče onaj. I izvukoše mačeve i zakleše se na maču strašnom kletvom da će ubiti sultana Mehmeda; a za tijem izvadiše iz nedara sakrivene krstove, cjelivaše krst i zavjeriše se jedan drugome, da se ne će izđati ma ih čekale i grozile im muke kao Onome koji na krstu pođ nima izdahnu. I još izrezaše tu na jednoj lipi, svetome drvetu Slovena, sveti znak krsta, i po treći put se zakleše. I strašnu kletvu 1 proklestvo izrekoše nad onijem, koji bi izdao pomisao i djelo hihovo. — Tako se zavjeriše osam Srba|a, mladića Novobrđana. A jedan između nih, Dimitrije Tomašić imenom, pogazi vjeru. I gadna duša liegova, polakomi se na blago i sjaj, a zaboravi vjeru i krv; izdade braću, i ode i kaza sve Mehmedu sultanu. Preblijedi Mehmed kada ču tu vijest, poćuta, a poslije ovako reče: — Neka ih, neka dođu! . . . Blago tebi, a teško nima, ako su ti riječi ove istinite, vjerna slugo moja, Tomašiću! ■— Eto sab^e, a evo glave roba tvoga, koji ne smije lagati pred gospodarem svojijem! reče Dimitrije.