СРЂ

. — 236 —

tan mu sam dacle ime, i gadni izdajnik i nevjernik dobi lijepo ime Šemsedin, što će reći: sunce vjere! Bješe veliki gospodin u dvoru sultanovom. Imadaše izobila bogastva, vlasti i sile i svega; ali mir duše bješe ga ostavio. Milost sultanova ne mogaše mu naknaditi sumorne crne dane i mučne nesane noći negove. I bješe mu težak život sred sjaja i slave, vlasti i bogastva; i bijeli dvori carski postadoše mu tamniji i tjeskobniji nego mračna i uska tamnica! . . . I on zamoli Mehmeda, da ga pusti od sebe. — Davi me i guši samotina i gnili ovaj mir u dvoru tvome!... Duša mi je žejna krvi i bojne vreve. Pusti me, čestiti care, da se pred vojskom na bojnijem роЏта odužujem polako za premnogu i pregolemu milost tvoju! Da na bojnom po!,u potvrdim lijepo ime Šemsedin! Tada ga Mehmed otpusti od sebe, i on ode i začama mnoge godine po bojnijem pojanama. Ali ne nade tražene smrti ni u bojevima, niti mu bojna vreva mogaše zaglušiti strašnoga glasa zle savjesti negove. I on očajan skide bojno oružje i ode na prostrane mUkove svoje kraj bistre rijeke Marice, da potraži tamo, ne bi li mu pjesme bezazlenijek tičica, šumor šume zelene i romorene vala bistre rijeke zagovorili i zaglušili savjest negovu. Ali ni tu, u tišini i samoći, ne nade žel,ena mira Juda roda svoga. I kada pade u tešku bolezanu, ču još silnije glas savjesti svoje i još jače osjeti teško proklestvo nad glavom svojom. I u ušima mu brujahu riječi strašne one kletve od one noći pod drvetom od zakletve. Nemađaše mirna sanka, jer mu često na snu dolažahu utvare, sedam nesretnijeh drugova negovijeh; i držaše svaki svoju glavu 11 rukama, a blijede odrublcne glave vikahu na n i strašno ga proklinahu. Ali ga ni bolest ne pokosi. — Ona ga sušaše samo, i zagorčavaše mu život, ali ga ostavi u životu. Dožive Tomašić stare godine, i vidje golemu bijedu naroda svoga! . . . Pade i Srbija i šumovita Bosna i krševita zemla Hercegova. Bijeda pritisnu zemle te. I silno robje jezika i plemena hegova goiiaše se i prodavaše po trgovima carstva Turskoga; prodavaše u bescjen, toliko ga mnogo bješe! I nega silno zaboje sada