СРЂ

— 239 —

— Judo! viknu užasnuti sijeđi monah i baci preda n darovane perpere. A poslije mu zape riječ u grlu, i jedva izreče: Nema ti oproštaja, sine Sodome i Gomore! . . . — A ti me nauči, šta da činira! reče i pade preda n na koJena. Nauči me, sveti oče! — „I bacivši srebrnike u crkvi, izađe i otide te se objesi!"... Tako uradi Juda iz Kariota, Judo iz Novoga Brda! To mu reče inok i ostavi Tomašića bez nade i utjehe .... * Razumjede dobro Toraašić riječi Monahove, jer se slagahu s raišlu, koja mu se davno uselila i ispunila dušu negovu. Za to pojaha kona jedne noći i ode sam krišom k onoj pustoj crkvi i stiže tarao u gluho doba. I pade ničice na zemju, prekrsti se a za tim kleče. I na kojenima prilažaše grobovima i JubJaše sedam kamenova i sedam krstova, i skrušen tražaše oproštaja od sedam žrtava svojijeli! . . . A za tijem trže iza pasa nož i udari se posred srca živa. Tako okonča Tomašić u ponoćno doba . . . Mjesec prosu zrake i obasja nevjerničku krv i pokajničke suze negove . . . A rajesto pogrebnijeh zvona i pjesama razlijegaše se glas jejine iz oburvane i puste crkve; glas jejinc, ponoćna pjesma nena! . . . , ) Kraj. 31. I. 1902.

iiF

') Cijela ova pripovijetka osniva ве na istorijsfcoj podlozi, na taenijem podaoima zabil^ženijem od oeevidca, a taj je Mihajlo Konstantinović, a potpuni naslov djelu negovom jeste ovaj: Istorija ili kronilca turslca od nekakvoga Iiaca ili Bošhaka, imenom Mihajla Konstantinovića iz Ostrvice, koji je negdjt od Turaka zaroblen i među Janiiare odveden, vjerno i istinito napisana".