СРЂ

— 309 —

Kriiževne ocjene.

Ljubav i zloba. alegorično prikazivane u jednom činu. s predigrom i pjevanem. Za dječju pozornicu priredio Ante Jukić. Tisak Hrvatske dioničke tiskare u Mostaru. Pred nama je jedna kniga, koju nedavno preporučiše i mostarski 0 s v i t i Zemajska Vlađa bosanska; prvi svojim čitaocima, a druga svojim školama, za ispitne darove. Rekao bih dakle, da kniga nije obična. Pa hajdemo da vidimo. Vila lubavi i Zloduh opklade se, ko će više zadobiti djece za se. Vila JubavJu, a Zloduh zavišću. Na kraju krajeva Vila zadobije svu djecu, pa čak i ono nekoliko, što ih Zloduh bijaše sebi primamio. To je tema komada. Ali, na žalost, tema nije dobro obrađena. Vila nam priča, da je svu djecu premamila, ali nama to nije dosta, niti joj možemo vjerovati, mi nijesmo vidjeU kako? Na koji način pristaju djeca uza nu? Cak i ondje, gdje je pisac mogao da nam iznese takav jedan primjer, na onome mjestu, gdje ona zloduhova djeca pristaju uz Vilu, ni tu ne vidimo, kako se dogodio prelom u nihovoj duši. Mi, doduše, vidimo kako đjeca neprirodno i nedjetinski deklamuju n. pr. Ja nijesam slušao oca, pa mjesto u školu skitao sam se kojekud, dok ne zapadoh u šake ovog čarobnaka! Ah, moj oče, — kako bih te sada slušao, — samo me spasi . . . ah spasi! . . . Ali kako je đošlo do toga, da oni ovako govore, kad znamo, da su se prije đavohi predali? To pisac nije objasnio, nije znao da obradi i to mu je upropastilo čitavu stvar. Ovaka, kakva je, ona je nejasna, nepotpuna, loša i ne će moći zađovoliti ni manu djecu, a kamo li ostarije, niti će uplivisati na nih . . . Suvišno je u komadu i ono Siroče. Ono nikako ne treba, jer bi Vila i bez hega mogla izvući onu djecu iz pećine. Ono je, zar, umetnuto s toga, da ovako govori: — Idem, padnem li, pasti ću za svetu stvar; pobijedim li, pobijeđila je i Uibav u svijetu! Ovako mudro ne govore ni mnogi stariji, a kamo li jedno siroče-dijete.