СРЂ

— 286 -

Sit lačnu ne vjeruje. (narodna poslovica) Cuje se silni vjetar da puha i zviždi, snijeg mete. Crna je zimska noć, a u jednoj kući na četvrtome podu pod samijem krovom neka tužna žena pri jedinom žišku lUano svijeće šije i ako je već glulio doba noći. Od studeni se sva trese, igla joj iz ruka gotovo pada, a blijedo joj upanuto i mršavo Исе kaže jad i tugu, s kojima se bori. Ko je nazad pet godina poznavao pod imenom lijepe Jele, zaista teško bi je sad raspoznao. Od nezine razglašene lepote ostale su joj samo nelri tragovi, oči i gusta, duga zlatna joj kosa. Jele šije a u isto doba uzdiše i suze joj se same nizlicerone; promišja jadna na ono kratko vrijeme što sprovede sa pokojnijem mužem, koji i ako je bio prosti kamenar, ipak je nastojao da negova mila ženica (kako je 011 obično zvao) ništa ne poželi. On se nom ponosio, jer ne samo što je bila lijepa kao ruža, a mlada kao kaplja, nego vrijedna, radina, obrtna i marjiva. Po najbolim kućama ona je radila, te oboje nih zajedno već su bili štogod prištedili za svoje dvoje krasno dječice, kojima ih Bog bijaše nadario. Ali zli udes dopade tužnu Jelu. Nemila smrt, koja kosom sječe mlado i staro, lijepo i grdno, te ne štedi ni bogata ni siromaha, zakuca na vrata lijepe Jele. Nakon četiri godine nihova vjenčana, kad su mislili da niko od nih nije sretniji, da im je sve ravno i vedro, u jedan čas se okrenuše kola niza stranu i muž vrijedne Jele nakon šest mjescca duga i teška bolovana umrije, te ostavi tužnu ženu sa dvoje nejake djece bez išta pod nebom, jer ono što su bili prišteđili, to sve nemoć proguta. Dodaj tomu da tolike porodice, kojima je Jele do onda šila, odbiju je, jer ona za vrijeme bolesti svoga muža nijc mogla da zadovoji svima radnama na vrijeme, kad su pojedine kuće iziskivale da naručbine budu gotove. Mjesto đakle da je požale i pričekaju, mnoge se gospođe obrate drugoj švel,i. Tako u najvećoj potrebi Jele se našla sa svim osamlena i gotovo od svakoga zaboravjena. U toj svojoj nevo],i ona jadna misli, uzdiše i pogleda kad i kad na svoju dječicu, koja do he leže na slamicama, a pokriva ih kakva poderina. Jele šije, a uz to preda da se ne bi djeca probudila, jer se boji, da će joj se isti prizor ponoviti, koji je trajao cijeli dan, kad joj neprestano pitaliu kruha, a ona tužna nemala odakle da