СРЂ

— 848 —

zdravo i veselo, što za nome rujno piju vino, kako ono i lioće ako Bog da! — Zdrav si mi, bane domaćine, i svi tvoji prijateji! * iedna žalosna uspomena godine 1861, iz Spomena niojega živofa. (Iz rukopisa Doktora Ivana Augusta Kaznacića, preminuloga na 19 februara 1883 priopćio Ant. Kaznačić, sin pišeev). Ako laž i omrkue, :ili ue osvane. Naška poslovica. U jeseni god. 1836.^ u mojemu 19.'»« letii, putujući u Bec, da ucim Jekarstvo na onome sveucilištu, prošao sam preko Zagreba. Ondje sam se slucajno spoznao s nekijem hrvatskijem kniževnicima, koji, čuvši da sam iz Dubrovnika, osobitom |ubeznosti primiše me u svoje društvo, dugacko pripovijedajući mi o težni, koja se baš u to doba probudila u Hrvatskoj, za preporođene i rasprostranene narodnoga duha između svijeh grana jugoslavenskoga naroda. Na čelu pokreta bio je D. or Ludevit 11aј, koji je god. 35to počeo izdavati kao naj prvi organ hrvatske časopisne kniževnosti „Narodne hrvatske Novine" i priloženi im list „Danicu ilirsku". Odgojen u dubrovačkome gimnaziju 00. Pijarista i u zadarskome Liceumu, istinabog duhom italijanskijem, ali načelom napredka narodne kniževnosti, odma sam pristao dušom i srcem hihovome pođuzeću i netom sam došao u Beč potražih sva sredstva da budem uvježbati se u spoznanu mojega materinskoga jezika i negovoga kniževstva, o kojijem u talijanskijem učionicama u Dalmaciji, nije nikad ni govora bilo. Spoznao sam u Beču grofa Lukšu G-ozze-Ovčarevića, mnogoučena čovjeka, vatrenoga dubrovčanina, i nmogo zaslužnoga domoroca doktora l^udevita Gaja, Ivana Kukujevića Sakcinskoga, onada poručnika u magarskoj straži, Dum Mata Tupalovića, knaza l.juboniirskoga i još mnogo odličnijeh slavjana, svijeh zauzetijeh narodnijem duhom i zabavlenije'li na poju naškog kniževstva i moralnog izobražena. Narodna lubav rasprostranena oso-