СРЂ

— 893 —

und Sudan; Schweinfurthovom Im Herzen Afrikas i De Amicisovom Constantinopoli i Marocco. Romanopisac se mora baviti čovjekom i negovijem djelovanem, a nastojati opisati samo onu objektivnu stranu, koja je neophodno potrebita glavnoj ideji romana. Je li opis prekoračio ove granice, škodi psihologiji, prekida radnu i odvraća misao sa glavne ideje jednoga romana. Tolstoj i Dostojewski ovo su dobro shvatili u svojijem djelima. Sto sam kazao o deskripciji vrijedi također i za simbolizam. — Vrlo je teško ustanoviti, u koju bi kategoriju spadali Zolini romani. Nijesu povjesni, poput onijeh Manzonia i Walter Scotta; niti psihološki poput Fogazzara; nijesu fantastični, poput Dumasa; ni društveni romani Sue-a, Viktora Huga i Tolstoja. U nima je smjesa sviju vrsti, a po raznijem imenima, sam nam se pisac otkriva u nekijem svojijem romanima. Pierre Froment naliči Zoli, kao Werther Goetheu, Renee Chateaubriandu, Arold Вугопи, Rolla Mussetu. O Zolinom filosofskom principu, ne treba se dugo gubiti. — Materijalizam je stvorio naturalizam. Priznavajući samu tvar, dosjedno slijedi, da se umjetnost mora okretati u granicama proste materije. Pozitivizam je nmogo doprinio negovom razvitku. Sam je Zola kazao, da je on — positiviste endurci, a kao takav otsijeva u raznijem svojijem djelima. U raznijem negovijem romanima, može se također spoznati utjecaj stare sensualistične teorije Locke-a i Condillaca. Uz razne mane, Zola ipak ostaje jedan od naj većijfeh svjetskijeh romanopisaca. Zanosan i plastičan stil, koji te potsjeća na Voltaire-a i Renana — zanosi te. Negovo je pero znalo podati života i mrtvoj materiji. Bauđelaire je kazao: La nature est un temple ou de vivans piliers Laissent parfois sortir de confuses paroles: L'homme у passe a travers des forets de symboles Qui l'observent avec des regards familiers . . .')

') Priroda hram je, gdje stupovi živi Govore l^jeei koje ne razume: Prolazi eovjek kroz simbola šume, Sto gledaju ga okom {ubeznivi.