СРЂ

935 —

rena. Vrati so jadan napokon kući, lcoješta takova misleć ргеко puta, ali da je on slušao što se je tamo da}e u jednoj kući raspravjalo, drukcije bi svoje snove snovao. Ajde da slušamo mi, a puštajmo za cas nega. Parobova je kuća. Na prvom podu na desno je soba, po svemu bi rekao da je to parohova pisarnica. Do stola sjedi na staroj velikoj stolici sredovjecan ćovjek, po obrijanom licu i po bijeloj ovratnici suđili bismo da je to paroh a i ne varamo se. Gotovo već da se smrkne, te ne možemo ga bole u licu raspoznat. No to nam i ne trebuje, jer znamo po gotovu kako su svi popovi u licu. Na stolu mu je molitvenik, a do nega nekoliko kalendara, i to bijaše cijela negova knižnica; a nije mu više ni trebovalo; jer je i tako slabe glave a još slabijeg nauka. Zapopiše ga za nevoju, jer im bijaše velika oskudica popova. Ivad ovaj postade parohom u Župi, za prvi put se nađe u gospostvu. Kako bijaše plitak u pameti, a i u crlcovnijem stvarima malo vješt, združi se s onom velikom gospodom, koji su svoja dobra tu imali, te veći dio godine sprovodili; i koji, kako bi on kazivao, nijesu bili ludi, dakako sveđ pametniji od nega. On je s nima raspravjao o teškijem stvarima svoje parohije, te po nihovom naputku on bi i radio. Gospoda ga doista i rado imađahu, jer im je cesto puta služio da se pošale s nime. — Sumoran i drijemovan, jer je taj dan puno istrudio u pohodu svojijeh bolesnika, zagledavši malo u kalendar izvadi burmuticu i nos potpraši. Ne dalo mu se da moli, jer se baš nije ni vidjelo, no ustane, i prošetav se dva tri puta po sobi, nasloni se na prozor, ne da gleda, jer kroz večernu pomrcinu ne vidaše se već ništa do crijepom ili lojanicom rasvijetjenijeh prozora u selu, nego da mirnije misli, a to sam Bog znao o cemu. U sobi i na po]u vladala mrtva tišina i samo se cujaše neprestani klopot negove velike burmutice. Nakon male stanke, cuje paroh, iz daleka, tapat koraka uz udarac štapa po kaldrmi; napne boje uši, jest, on je; „Маге", гебе „brzo svijeću, evo gospara Giva". Promrmja iz kuhine stara djevojka, кб da joj se ne mi]ahu ti pohodi, za to što je trebalo sad da svari kavu; no nije joj druge, zapali svijeću, te brzo na vrata. U to eto gospara Giva; nazva mu Mare dobar vecer, a on ti joj samo na pola ozdravi, i zapita gdjejeparoh. „Gore 61