СРЂ

— 940 —

ispuhalo, te da ne mislite više o tome ništa. Zazvah vas zato danas ovdje da mi rasjasnite, кб pravomu vašemu duhovnomu ocu, razlog tomu. Kazuj dakle, prvi ti, Sćepane." „Da sam znao, pope, da me zato sprema gospar tebi, ne bih ti bio došao, da si me i plaćao; no kad sam ovdje, da ti kažem: Ne diraj mi, tako ti onoga svetoga reda što ga na sebi nosiš, u još ne zacije]one rane; evo tu Jele, a Hog je što me sluša; ona mi je mila, ali nikad do toga da je za svoju ženu uzmem. Nek svjedoei ona sama, jesain ii joj ikada o tome šta prozborio, no me svaki dan nagoni gospar da je isprosim tobož za ženu. To je hernu u glavu šunulo, bez ikakve moje žeje. Jel' do Jele?" »Taman tako", skoči ona, „vjera i Bog, sve je to živa istina," Pop će im na to: „Djeco vi ste još mladi te nemate svijeta ni pameti da se sarni po sebi vlađate, i dužnost vam je zato podložiti se savjetu onoga koji je stariji od vas, te koji vam ne će ucinit do ono što vam je i duši i tijelu korisno. Slušajte me dakle: Ja sam ucio svete knige, i tu sam našao mnogo primjera sličnijeh ovomu, ali podložiše se savjetu starijeh te se ne pokajaše. Vi ako se i ne lubite sada, кб pravi zarucnici, ko vam jamči, kad bi ste se pred Bogom uzeli, da ne bi postigli tu zamjenicnu ],ubav? To ja tako slutim da mi je кб da vidim." „No kaži ti meni, pope", skočiće na to Sćepan, „ 1л što bo^e pameću vidiš nego ja, kojaje stvar naj potrebitija za jednu ženidbu? Doista Jubav, ne ona što tobož će doć poslije, no što već biva. A čudim ti se, pope, što tako možeš govoriti, i za što me cijeniš; ako i ne znam kad je čorba slana, znam dobro kad me opeče." Uzruja se pop na te riječi te će mu srdito „Vjeruj samo ti u tvoju vjetrehastu glavu, pak ne ćeš nikad na kraj. Jasam ti paroh, te ne bih ti zla želio, tako ga meni Bog dao, ali kad ne ćeš da slušaš, radi što te je voja." Otpusti ih obojicu i ostane sam, premišjajuć: kako ću ja sada s gosparom Givom ? . . . Biio je u oči Tomina dana; tainna je zimska noć. Biijede zvijezde trepere po nebeskom svodu bez svoga kolovođe mje-