СРЂ

— 963

sudbinu; a ako pogine, onda gine slavno sa grančicom lovorike u ruci. Г пшпе je vo|a jalca, nema sile, koja bi mi se znala nnmetnuti. Ova bi izjava bila đonekle Alfredovo srce umirila, da nije nadošla druga okolnost, koja ga je potpuno porazila. Nakon malo dana iza plesa, Alfred primi Erminijino pisnio, u kome ga moli, da b'i se svakako sutra jutrom u deset sati uašao na Apijevoj cesti. l'pravo je deset sati odbilo na Pavlovoj bazilici, kad se AlfVecl i Erminija sastadoše u biizini Sebastijanovijeh katakomba. Bili su sanii. niko ih nije opazio. . rminija je bila sva blijeda u licu. Sta se dogodilo? Stari grof bio je obaviješten, da se negova keerka noćrio sastaje s Alfrodom na Finčijevom šetalištu. Grofa ova vijest vrlo uznemiri i on zabrani Erminiji, da se ođsele vozi ili šeta Pincijevijem parkom. Krminija je došla, da o toni Alireda obavijesti. \'ijest, koju je danas od lie cuo, vrlo je nemilo dirnula Alfreda. Bio je sav pokurien i jadau, plakalo mu je srce od boli. Хе žalosti se, All'rede! tješila ga Erminija i sama n'eutješna. Ali, ne govori mi ništa! - izmahnu Alfred rukama . . . To je užasna, nepođnosjiva muka za me. Kad ilije inače . . . budimo zadovofni, da se možemo vidjeti, . . . progovoriti kad i kad jedno s drugijem nekoliko milijeh rijeci. Ali, ta i meni je teško, da svisnem . . . reče Erminija . . . jer kada bi ste \'i bili u bliziui na sve bi zaboravila, osjeeala bi se blaženom. A što ću sadaV Ne ostaje mi drugo, nego samo da Vas vidim i primiti dvije riječi napisane. Hvala bogu, ja ću se i tako zadovofiti. Sada je nijera zatom]en(jg osjećaja prevršiJa i Erminija briznu u plac. Mnogo je Alfreda truda stajaio, dok ju je umirio. l.judi sude samo po 0110111, što vide. Nije moguće inace. Ali kad bi sve znali, kao št.o znadem ja, možda bi blaže 0 meni siidili, nego li što sada o meni sude . . . kazivala je Erminija. I'rošlo je bilo deset da.na od ove prve oluje. Alfred je malo koji put kroz ovo vrijeme vidio i rminiju. Biio niu je, kao