СРЂ

— 965 —

dvije zagrjene duše, koje plovlahu čistijem svemirom poput dviju sjajnijeh i svijetlijeh zvijezda. Erminija se je osobito Jutila na razna bezimena pisma, koja su joj gotovo svagđano stizala, u kojijem joj se je u naj crnijem šarama predstavl,alo Alfreda. Alfred je uvjeravaše, da se ne smije osvrtati na takova pisma. Oh, saznaću već, ko mi ovo piše! kazivala bi Jutito krasna i zal,ubjena Erminija. To joj je i pošlo za rukom. Ona je namah u pocetku posumnala na dvolicnu svoju prijatejieu Matildu Volpi, a u zadnem takovom pisrnu prepoznala je hezine prstiće. Tome se nije cudila, jer je znala, da Volpica pripada onoj kategoriji žensldjeh usidjelica, koje nenavidnijem okom promatraju sreću svojijeh drugarica. Bila je baeila oko na Alfreda, ali ju je on nastojao odbiti. Je li dakle cudo, da je nenavidnijem okom pratila lubav među Alfredom i Erminijom? Jednog jutra Alfred ju je sreo pred Petrovom crkvom i strogo je ukorio, Erminija je biJa time vrlo zadovolna, a nezino bi se srce bilo smirilo, da nije nešto nadošlo, što ju je moralo do dna duše uznemiriti i ožalostiti. VI. Erminija je bila vrlo krasna djevojčica, i bilo ih je dosta, koji su za nom uzdisali i otimali se o nezinu lubav, ali nijedan izvan Alfreda ne bijaše kadar predobiti lijepu Erminiju, dapače ni oni, koji su joj uz srce i ruku nuđali. Među ovijem je bio i natporucnik barun Locatelli, koji se od nekog vremena bijaše nastavio, da bi Erminiju za sebe predobio. Znao je, da ga Erminija prezire, ali nije za to mario; znao je, da će u tom stalno uspjeti sa starijem grofom, koji je težio za aristokratskijem svezama. Jednoga dana on pozva grofa u svoj stan i zaprosi Erminijinu rulcu. GroJ'u se je natporucnik vrlo sviđao, i obećao mu je, da će mu nastojati udovojiti, ali da se prije mora propitati o cuvstvima svoje kćeri. Jednoga dana stari grof dade sazvati u svoj kabinet Erminiju i potanko joj saopći svoju nakanu.