СРЂ

— 952 —

NESUĐENA LUBAV. — napisao Dr. Torkvato. I. Sa Kampidojskog torna upravo je odbilo devet sati i po. Divna bujna Jetna noe pala je nađ Rimom. Sve je bilo zadalinuto živom poezijom, što se rađala u velebnom i tajinstvenom krilu ove noei. Na razastrtome nebu krijesile se zvijezde, a zlatna mjesečeva sjena prelijevala se o raskošne palace vjeenoga grada. Narodnom ulicom letjele su kocije i zaustavjale se pred elegantnijem ulazom „narodnog teatra". — Nebrojeno mnoštvo naroda vrvjelo, šetalo se i razgovaralo o velikoj umjetnici Adelini Patti, koja je te veceri imala pjevati u recenom teatru. Izvađao se je „ Barbiere di Siviglia". Veliki teatar bio je prepun. Po ložama blistali su draguji, a gole ruke i prsi rimskijeh krasotica virile kroz ogromne kite cvijeca, koje su počivale na naslonu. — Rimska je aristokracija bila na okupu. Svak je te večeri došao, da se naužije andioskog glasa svjecke umjetnice. Orkestar je već bio počeo svirati, kada se u loži br. 10 pokaza mladi grof Ivan Donelli sa svojijem od djetinstva prijatejem Alfredom Mancini. Loža grofa Canelli bila je prazna, ali se i ona nakon malo otvori, a u noj se pojavi milovidan lik mlade grofiee Erminije Canelli. — Grofica je imala na sebi opravu tamno-zelene šare, urešenu skupocjenijem cipkama, a na desnom ramenu pribodenu krasnu bijelu ružu. Erminija je bila prava personifikacija Jepote. Vita, visoka struka; fina, plemenita lica; tamnijeli žarkijeli oci; bujne valovite kose. Uvijenijem vratom, rijetko pravilnijem plećima i grudima nežnijem kao u Psihe, potsjećala te Fidijinijeh linija i na lepotu i poeziju helenskijeh Anadijomena. Svakijem je migom, svakijem trenom svoju divotu sve više razvijala; a na henom celu blistala je zvijezda nevinosti i cijelo biće odisalo nekijem poetskijem mijem, kao što ružica diše milijem dahom, pa te očara, čim joj se primakneš. Da,