СРЂ

— 972 —

I Alfredu nije bilo bo]e. I\ao što slijepae nekom razbludom o suncanome svijetlu sana, predstavlajući ga sebi to Jepšijem, c-i 111 ga guše'i mrak obastire, tako je i pred Alfredovom dušom neprestano lebdila Erminijina slika, a ta andeoska slika uspinala se je u negovoj mašti sve većma do neke idealne Jepote, cim ga je daji prostor od ne dijelio, i čim je više dana proticalo, od kako ju je zadnega puta u Rimu vidio bio. U snu bi rnu se ona prekazala obasjana onom istom divnom Jepotom, kojom mu je zadni put zasjala bila, prije no što ju je oteo prostor beskrajnome čeznueu negova srca. Nakon malo vremena, Alfred dobi od Erminije pismo. Fotpis je na listu glasio: „Tvoja Erminija". Bio je vas razdragan, pročitavši te dvije rijeci, s kojijeh nije mogao dugo da skine oči. Dakle se ipak osjeća i naziva mojom! govoraše sam u sebi Alfređ. Kako mu je to godilo . . . Siromah! . . . Bio je tako s malijem zađovojan i sretan. A i Erminiju bi obrađovalo Alfrodovo pismo, i kad bi bila. na osami povadila bi ga i pritiskala bi ga na svoje srce. Zadiie negovo pismo glasilo je: „Erminijo, Ermijo, ja te Jubim i sto puta Jubim. U tom ću ustrajati do smrti. U noći o tebi snijevam. Misli na me, snijevaj o .meni i biću sretan. Uubi me, Jubi, kao što tebe Jubi tvoj Alfred. Tvojaje uspomena naj draža mojemu srcu". IX. Prošlo je bilo nekoliko vremena, a da Alfred nije dobio od Erminije pismo, i to ga je vrlo žalostilo. Nije znao kome bi se obratio, da bi se obavijestio o uzroku liezinoga muka. — Cekao je i čekao, ali sve je bilo uzaludno. Jednoga dana, svladan neodojivijem Jubavnijem čuvstvom, lati se pera i napisa dugo pismo svojemu prijateju grofu Ivanu Donelli, da bi doznao štose je s Erminijom zbilo. Nakon tri dana Alfred je dobio od Ivana poduje pismo, u kome mu je javlao, da se je Erminija zaklonila u samostan, a mjesto da je svakome tajna. Šta se je s Erminijom dogodiio, kakova se je promjena zbila u plemenitom liezinom srcu?