СРЂ

— 976 —

Opazivši Erminija Alfreda leene se, u prvi mah problijedi, učini korak bliže k riemu i progovori: Oh, Alfrede, zašto si došao; ti r si me lubio . . . i ja sam Jubila tebe . . . ali nijo nain bilo suđeno, da budemo svoji. Kad nijesmo mogli steći sreću na ovome svijetu, ne gubimo je bar na drugome. Došao sam, vas tronut reee Alf'red, da te vidim, još jedanput vidim .... Silna euvstva uzvajala se riegovpm dušom i nije mogao da se sabere. Sve je uništeno, sve je izgubjeno. Nema nade, nema ufaria. Zaboravi, Alfrede, na mene, na sve, što bijaše među nama; to je sve, što te moli i što želi od tebe Erminija ... Oh, kako smo se Jubili . . . Pa gle . . . Erminija ne dovrši, nego zat-isne liee u rubac, jer su joj jace navrele na o6i suze. Erminijo, ja sam nesretan. Ja sam te Uibio, ja te još i sada Jubim! — гебе živo Alfred. — Spasi me, Jubi me, ucini kraj mojijem mukama! — zakliriaše je Alfred, približivši zaplakano lice riezinome srcu. Budi sretan i zadovojan do kraja svoga, Alfrede, jer tvoja sreća biće mojijem ranama naj slađi lijek. Ja ne ću biti sretan, reče Alfred, jer se nije rodila žena, koja bi u mom bolnom sreu tvoje mjesto ikada zauzeti mogla! Ja ću poginuti. N6, Alfrede, nadostavi Erminija, ti si mlad i krepak. Svaka rana zacijeli po vremenu, svaka se teška bolest preboli. Ti moraš živjeti. Živjeti! Ja ne živem, ja brojim samo dane. Erminijo, Erminijo, da ti je spoznati očajnu borbu mojega srca, da ti je prebrojiti sve one grke suze, koje za nespavanijeh noći padaju na moje uzglavje, oh onda bi istom oćutjela, koliko te Jubim. Pokri Alfred rukama lice, a muklo jecarie prodiraše iz riegovijeh grudi. - Moje je srce otupilo — nakon malo nastavi u riemu ne će biti nikada više Jubavi, nikada, Erminijo. Moje je srce raka, u kojoj je tvoje ime zakopano. Biće mi vazda utjehom, da diše stvor na svijetu, koji je u svojemu sreu nosio Jubav prama meni, da jedan dio boli, koja mi teško pritište dušu, pada i na tvoje srce. Alfrede, na to će Erminija, Vi sebi morate naći srce, kbje će Vas iskreno ^ubiti, Vaša plemenita duša to zaslužuje. Za