СРЂ

- 99 —

Vijeku" — divnu pjesmu „Monstra natantia", koju mu nađahnu krvavi rat između Spanije ,i Kube, koji je u ono vrijeme bijesnio. Da je to spjevao ko n. pr. u Francuskoj, bila bi kolala od jednog kraja svijeta na drugi. Tu pjesmu, onu „Agrenevu" i onu „Nadini Slavjanskoj" ponizili bismo, kad bismo ih nazvali riaprosto: prigodnicama. Tresić je pjesnik, koji prima pobude većinom iz variskog svijeta. Tresić napušta malo po malo klasicnu liru. Lasno je shvatiti zašto. Samo ko je kušao, znade kako je neharno i teško obradivat klasične metre. Zahtijevaju ne samo snažan polet, uzvišen predmet, već i silan trud, a na koneu ih većina publike ne shvata. Jedino se dva, tri kiasiena sistema mogu s lakoćom upotrijebiti, 110 za duh kao Tresićev to je malo i monotono. Ako so danas laća kojeg metra, to su jedino rimovani lieksametri. Tresić se sve više bratimio s narodnom vilom. G. 1901. objelodani „Đule i sumbule". Dobar ih dio, paee najbojebioje uvrstio već u drugu zbirku i rasijao po raznim listovima. Kad su izišli u jednu kriigu, bili su primjeni veoma hladno. Loše je riaškodilo onom, što je bilo dobro. Kao što nijedan Grk nije nadvisio Homera, tako ne će niko ni narodnu pjesmu. U deset godina, dakle, tri zbirke! Po tomu možemo suditi Tresićevu plodnost. Mnoge su Tresićeve pjesme same po sebi znamenite. Jedna je od takvih kancona „S kninske tvrdave" (1902) — unicum u lirv. kmževnosti. Idući po tim svetim ruševinama, duh se pjesnikov zalijeće u slavno doba moćnih hrvatskih krajeva, a jada se nad sadašriosti; na jednom mjestu veli: otkrivat pomozi Otaca kosti, crkve, zadužbine; Pa hajmo srpski sine, Na Kosov), na grudim bratskoj slozi Dić spomenik, uzvišen kano duša . . Miloša, i ko slava Vjekovit Tomislava! Od naj novijih pjesama zaslužuju osobitu pažnu „Sutonski soneti", koji upravo izlaze po raznim listovima. Ima ili pr.eko stotine do sada. I riima je prigovorit, kao obicno svakoj prekomjernoj Tresićevoj radrii. Ima u riima uzvišenili mjesta i divotnih prispodoba, ali i dosta pogrešaka. Kad bi ih Tresić sa-