СРЂ

— 147 —

materijalno nastradala, da je groflca nije kod sebe zadržala i starijega sina postavila na oeevo mjesto. Ivan je, tako se je zvao stariji sin, već od nekoliko vremena savjesno vršio svoju dužnost, i grofiei je potpuno ugodio; tako da ova jednom, prigodom svojega imendana, uz druge zvanice pozove k sebi i Ivana na objed, da mu time iskaže i javno priznane na negovom radu. Ivan je s pravijem zadovojstvom primio grofiein poziv i nastojao se je odužiti na takovoj časti. Kao učenik bavio se je pjesništvom i dobro je uspio, nastojao je dakle i prigodom grofieina imendana sastaviti nekoliko stihova. Taj se je dan, sve što je bilo otmenijega grofičinoga poznanstva, sakupilo u nezinome stanu. Za bogatijem stolom redale su se zdravice. Od jednom se diže Ivan sa stolice i s nekijem zanosom pročita i svoj sastavak. — Kad Ivan dovrši, burno p]eskane i „bravo" pozdravi mladoga pjesnika. Prisutni su ostali zadivleni lakoćom stila i biranom formom negove kompozicije. Po objedu gosti se poredaše u obližnoj sobi, a Zorka pristupi ka glasoviru, da ispjeva neku novu romancu; kad nakon preludija, Ivan vješt muzičnijem akordima, zgodno primjeti, kako neke žice glasovira kvare cijelu melodiju. Prisutni ostaše udivjeni negovijem znanem i jednoglasno predložiše, da on Zorku na glasoviru prati. Ivan nije oklijevao. Složivši žice, sjede za glasovir, i pod pritiskom neodređenijeh osjećaja duše pogleda na Zorku, a ona mu se pričini nežna i divna kao kakav prekrasan fantom pjesničke mašte. Danas je bila jepša i divnija nego ikada. U laganoj liajini crtale su se slobodno konture hežnih i savršeno skladnih oblika nezina vitkoga tijela. Zorka mu odvrati pogled, a Ivanovijem životom prostruji bogato čustvo, pod čijom je snagom uzdrhtalo hegovo srce. On je s najvećom preciznošću, koloritom i zanosom pratio romancu, koju je Zorka svojijem tankijem i slatkijem glasom otpjevala. — Na opći zahtjev, morala je biti do tri puta opetovana. Od Ivana su zahtijevali, da im odigra i neke druge komade, koje je on brijantno na glasoviru izveo. Zorka se je smiješila veselo i gledala sa zanimanem I vana; a uz grofičinu