СРЂ

— 149 —

bi majka uvijek prisustvovala nihovome koncertu. ali bi joj se đosadilo, kada bi Ivan Zorki prelekcije davao, i ona bi se udaЦ1а; tako bi se visc puta prigoda desila, da se oni sami zabavjaju. Neoprezna majka! jer, i ako je bila sigurna, da se Ivan ne će usuditi podignuti svoj pogled do Zorkina lica, nije smjeia povjerovati, đa ga ni ona ne <зе k nsmu upraviti; znajuć, da duševne vrline i plemenito srce prednače materijalnoj koristi i aristokratskome kojenn. Primicao se je Zorkin rođendan. Taj je dan grofica običavaia izvanrednijem naeinom proslaviti u svojemu dvorcu. Svi. koji su se smatrali, da imaju neko pravo bilo po srodstvu ili zasluzi, dobili su poziv, da se okupe oko bogate sofre groficina Jetnikovca. Gosti su se pobrinuli, da taj dan raznijem darovima počaste lijepu Zorku. Ivan, dan prije, ne bijaše se još odlucio, kako bi je počastio. Dva je puta sio za sto i zahvatio pero, da joj ispjeva nekoliko stihova; — dva je puta pismo poderao. Nalazio je uvijek, da ne odgovara hegovome srcu; prevec ekspansivno, a da bi se dalo pred gostima proštiti. — A ipak, i on ju je morao na svaki način počastiti, ili se neuhidnijem pred Zorkom pokazati. Bi li on to smio uraditi'? — Zorku uvrijediti? Stihovima proslavio je majku, stihovima mora i Zorku proslaviti. Dohvatio je pero i odlučio gaje više iz ruke ne pustiti. U uskom prostoru morao je razviti pjesničku ideju i prigušiti osjećaje svojega srca. U^negovoj je kompoziciji sve bilo pridušeno i zastrto nesavladivom nemoći duše. Kada su prijate]i preko objeda Zorlci darove poklanaii, Ivan je pročitao i svoje stihove; ali na koji način?.... mislio bi, da je učenik prvoga razređa, gdje čita kakovu latinsku odu. Ta ni on sam nije shvatio svoj sastavak. Prisutni se medu sobom pogledaše, a na obični „bravo" porumeni Ivanovo lice. Zorka, koja je s nekijem pravijem vesejem čekala Ivanov dar, nadajući se koječemu bojemu, studeno mu se zahvali, a na licu si joj mogao opaziti i jednu debelu suzu. — Ivan ju je opazio. Trudila se je, da se pokaže veselom i zadovojnom, nu radost hezina lica bijaše lažna, neiskrena i prisijena. — Ivan je to shvatio.