СРЂ

— 290 —

pluta s uđicama naneskanim crvićima iz svilare na Prcanu. More je bilo lako uzbibano maestralom, koji nas je, oprijevši se o štit protiv sunca, gonio prama plutima, od kojijeh smo se jedne tridetet lakata daleko držali, voskajuć natrag. Oba smo preko predneg dijela lađice skakali ocima od jednog do drugog pluta, obuhvatajući sva u tren oka. Kapetan Niko držao je u ruci sak, a ja pariće. Iz gomila lovorike Raškovog Brijega kriještavci veselili dvije mladice, koje su u sjeni lovorike stojeći brale pero s ne. Od morske bibavice odrazivale se sunčane zrake, i samo vješto oko kapetan-Nika moglo med hima razabrati, da je nestalo jedno pluto. — Vozi doktore, jedna se je ufatila! Zavezoh (u naznačenom mi pravcu), a kapetan Niko, turiv duboko sak u more, iznese na površje uhvaćenu na udici pluta ukjatu, pa otkučavši nu, iznova naneskanu udicu pluta baci u more. Ponovno se udajismo od pluta gucom, bacivši med nih nešto mekiha. More je kod pluta čisto vrelo. — To su sve uk^ate — razjasni mi tvoj rođak. Pri samom sunčanom zahođu pluto je za plutom tonulo, a mi uklatu za uklatom bacah u dno lađice, gdje su one veselo udarale repom o rebra lađice. Odatle u prvi sumrak stigosmo u mline na potoku Luti, gdje smo ispekli na tratini ulovjene ribice. Lazar, upravjač tijeh u primitivnom stanu mlina, iznio nam pogače taj čas ispod crijepne, te s nim zajedno na pragu mlina, uz monotono udarane mlinskog kamena, večerasmo pri lukijernici, obješenoj o otvorenim vratima. — Je li tvoj mlin? — upitah Lazara. — Ne, gospodine, nego moga gospodara, konta Ivrsta, što je kapetan na vaporu. — Pa imaš li što posla? — priupitah Laza. — Slabo, gospodine; nešto jer su slabe letine, a nešto — a što ću da ti krijem, kada to svak zna — i iz inada narod ne će ovdje da daje, neko nosi čak u Kotor. — Kakav to inad, Lazo? — ja ću mu na to. — Eto tako! Ovi mlini i rijeka nekakvi je komeš, kako li se zove — jadi ga žnali — još od Mlečića f'ami|i konta Krsta, da ona i niko drugi, dok je rijeke i niliove fami].e, ima pravo