СРЂ

- 294 —

pristao da primi takovski orden, jer govoraše: „Što ja učinih, to je dužan svaki od nas, koji lnože, da ucini. A kad neko vrši svoju dužnost, ne treba mu priznana! Gledajte Amerikance, oni nemaju ordena!" — Tako je, doktore, a nije šjor Pero ni svog rodnog mjesta zaboravio. Eto pred dvije godine darovao je šezdeset liijada rubaja općini rodnog mu mjesta, da se stvori fond za udovice i sirocad pomoraca. Nego i on je gdjekada nastran čovjek n. p. svojem bližnem rođaku, a tvom pobratimu Vlađu, kada je učio u Beču, nikad nije htio ni novčića pripomoći da pošje, jer govori: „Мојој raci, ako hoćeš da nešto postane, ne smiješ da dadeš novaca!" A kad on turi kakov čavo u svoju glavu, ]e niko mu ga ne izvadi. Taj razgovor prekinuše narn financijalni stražari, koji su odnekud svojom fijugom banuli i pregledali našu lađicu fenerom, koji su držali sakriven u dnu fiUige. I kada se oni udajiše, reče mi tvoj rođak: —■ Sada, doktore, možemo slobodno kući da idemo, jer i tako više ništa na našu udicu ne će, a ovi su „prijateji" nešto nanuškali, pa bi mjesto raka mogli što drugo uloviti. Potegnusmo u lađicu ono naše sidro i voskajuć bili smo došli do pred moj stan oko sahata po ponoći, kad li se u da]ini oglasiše tri puške. —■ Pogodih li, kada ti malo prije ono rekoh? — upita me kapeta Niko, i zažejovši jedan drugom laku noć, odosmo na počinak. Pozdravla tvoj lvo. P. S. — Ako hoćeš, da me tvoje pismo u Boci zatekne, piši mi odmah, jer na peti septembra ističe moj đopust, pa moram u Sarajevo.