СРЂ

- 398 —

rano! Kretom glave odgovori na cangrizavo barunovo — dobro jutro — a ostalima dade razumjeti, da mu dosađuju svi osim Jelene, koja u toliko nade nacin da zamoli rnajku, da ne nava}uje na Perlottijeve. Bijaše došla ura od službe. Svi, osim Jelene i strica joj, uputiše se, mane više dobre vo]e, put crkvice, a najzadni barun, koji bi se pokatkad obrnuo i pogledao onu dvojicu. Perlotti zapita tajom kontesu Tarkviniju, ide li konte Lao ikad na misu. „Euh!" odgovori ona. „Kuda Carre! Ne znate? Uvijek su bili Turci. Svikolici." I uđoše pod jele. Tada konte Lao uze pod ruku svoju sinovicu: „Sada mi objasni," reče on. „Što, striče?" Ona ga pogleda su dva naivna oka, dižući obrve i smiješeći se. Za tirn tilro izlane; „а!" kao da se sjetila. ,/П uvijek padaš s mjeseca", reče konte Lao namrštivši se. „ Misliš li, da je ona i zeru zakasnila da nre dođe ispitivati, što se dogodilo?" Lao nije nikada zvao po inrenu svoju snalru; govoraše naprosto: ona. „А što si joj odgovorio?" „Ја sam bio, jesanr i biću sveđ živina. Odgovorio sam joj, kako si htjela ti, da sam se s tobom potpuno sporazumio, da je to dosta, te da mi ne dodijeva. Sto se ne tiče, neka govori, što ju je vola, nije mi ni malo stalo; ali, nreni va]a svakako da objasniš....," „Potpuno smo se sporazumjeli!" prekide ga Jelena, snrijući se. „Sto hoćeš, da ti objasnim? Hajdenro, hajdenro, stričiću!" Predloži nru šethu po vrtu, ponudi nru ruku, ali on nije lrtio ni da čuje; zatraži ona razjašnena, razdražen što je vidi veselu. ,,0h, stričel" reče ona, stav]ajući nru na ranrena ruke, uozbi]ivši se. „Prosti", umiri se Lao, „razumiješ dobro, treba da znanr." Ona nru još časak zagleda u oči, bez riječi, za tinr ga uhvati pod ruku, reče nru: „dođi amo'% odvuče ga put majura, dražesne kućice, malo koraka udajene od vile, kojoj okrećaše sjeverno proče]e zakriveno na čudan način sredovječnom razva-