СРЂ

28

tm S R Đ -ife Br. 10. Dubrovnik 31 Maja 1903. God. II.

NEVINA ŽRTVA. — saopćio Dr. Torkvato. Divne jedne veeeri, nalazio sam se u krajevskom pozorištu u Torinu i s nekom osobitom pozornošću pratio sam božanstveni sklađ Stiffelia, remek-đjela velikog ueite]a Verdija; kad iznenada neko zakuea na vratašca moje lože. Moje iznenađene bijaše veliko, lcad upoznah Ivana ToriceUi, svoga nerazdruživoga prijateja iz mlađijeli dana. Pošto se rukovasmo i propitasmo za zdrav]e, on sjede pokraj mene diveći se savršenom izvađanu Verdijeve kompozicije. Kad se zastor spustio, među nama je nastao živahan razgovor. On mi je stao pricati o svojijem doživjajima u Firenci, a ja nemu o Parizu i Francuskoj. Kad smo se porazgovorili o svojijem intimnijem stvarima i starijem uspomenama; on će meni, upozorivši me na ložu br. 13: — Jesi li opazio onu mladu gospodu? — Da, ti je možda i poznaješ? — Bez sumne. — A jesi li opazio, kako je vrlo blijeda i žalosna? — Regbi da boluje. — Da, boluje i mnogo trpi; boluje upravo na srcu. — A kako se zove? — Groflca Florencija Stelio. — Šta da ti recem? Netom sam stupio u parterre, upalo mi je u oko ono blijedo lice i nijesam svrnuo pogleda, Bila je nepomicna kao od kararskoga mramora, Nije maknula očima, bio bili se prevario da je stup od kamena. Opazio sam kasnijej da su se na drugome cinu pomakle nezine zjenice, a niz lice spustile dvije debele suze. Pod onijem bljedilom skriva se bez sumne kakova tajna.