СРЂ
— 515 —
Što se pak tiče Hrvatske na po se, to nam istorija čisto i bistro svjedoči, da se nezina vlast za doba narodnijeli vladara nije nikad pružala ni preko Neretve. Hrvatska dakle za to vrijeme nije mogla da raspolaže zemjama, što joj po nijedan način ne pripadahu. To nam potvrđuje najvatreniji dalmatinski Hrvat Mihovil Pavlinović, kojipiše: „Ivraljevina sve Hrvatske pro„stiraše se od Neretve u Dalmaciji i od Jadranskog mora sa „otoci i Istrijom do Arše tja do donje Mure, Drave, Dunava, „donje Save, Bošuta u Sriemu, i Vrbasa u Bosni." Kad se palc Hrvatska (1102. g.) pridruži Ugarskoj pod kra|em Kolomanom, onda jamačno nije mogla ni da promisli na kakvo darivane zemaja jer, piše spomenuti hrvatski prvak: „Nutrenje državničtvo ugarsko poput otrova razčinjaše tielo hr„vatske, dokle god ona ne spade na ugarsko bandurstvo. Bilo „njezinog državnog života većma obumiraše, dokle sasma ne „ sti'nu. Za ugarskoga skrbništva, narod hrvatski pretvori se u „malo|etnu sirotu; i pretajivanjem slavne poviesti njegovili otaea, „malo po malo mu se priuze bogata otčevina, njegovo nasli„edjeno državno pravo." 1 ) U tako žalosnijem okolnostima nije moglo bit govora o darivanu zemaja komu bilo da bilo. Neosporivo dakle stoji, da je pravi i jedini darovate] gore spomenutijeli zemaja republici dubrovačkoj bio srpski vladar Vojislav, a evo još nekoliko dokaza, koji potvrđuju tu srpsku darovštinu: Glasoviti dalmatinski povjesničar Lucić (Lucio) veli, da Dubrovčani, pošto su po kopnu bili okruženi od Srba, a po ostrvju od Neretvana, primiše s vremenom od srpskijeh vladara nmoge zemje i ostrva, te tako raširiše svoje zemjište po suhu i po moru 2 ). Među te srpske vladare, darovate|e zemaja naprednoj dubrovačkoj republici, spada bez sumne i spomenuti Stefan Vojislav od zemje Zahumske. To potvrđuju i ove riječi Prof. N. Nodila: „Oini se, da tek pod prvim Nemanjićima Dubrovnik dogje do posjeda nešto pro-
') „Razliciti spisi" str. 116, gđje se izmeffu ostaloga čitaju još i ove preznamenite rijeci: „Тако bo privezana ugarskoj državnoj plavi, red je bilo, bezglasnoj i bezdielnoj, svojom krvlju i svojim imanjem da podhranjiva tugju državu." 2 ) V. Prijevod Lueićeve istorije od D.ra L. C. Pavišića na str. 117.