СРЂ

— 519 —

pozna, i da mu je za to pisala tako i tako. I tada mi je rekla, da i ja pak, kada on dođe, ako me zapita na primjer o onoj bolesnici, imam č-initi kao da ne znam ni za što i reći da je sveđ isto. — A što ste mi rekli jutros? Da vam se ne dava plata? — Dakako. Ima tri mjeseca da nijesam vidjela ni novčića. — A što vam govori gospođa? — Da sada nema, ali da joj ima doći. To govori svakome. — Kako svakome? — Ah, dragi gospodine! To je nešto da, ako potraje, ja bježim, bježim, bježim! Svaki je čas ovdje sad jedan, sad drugi, gomila čeljadi koja hoće da bude plaćena: gospodar odkuće, mesar, tržar, mirodijar. A novaca nema; a oni su, naravno, većinom }udi bez odgoja i reku svakakvijeh. Ja joj to rečem. neh, jer heke stvari, čini li Vam se? boje je Barbara ostavi nedovršenu rečenicu, da poteče žurno za Cortisom, koji, ne brinući se za nezine zaglavke, bješe joj okrenuo leđa. On se vrati sutra u jutro, i nađe svoju majku na nogama. Ne govoraše joj više o prošlosti; htjede samo znati, kako mu je mogla tolikom stalnošću upraviti pismo u Vilaskuru. Ona ne imenova nikoga, ali ustvrdi da je uvijek imala tačnih obavijesti o svom prelub]enom sinu; da ga je uvijek slijedila miš}u i srcem. Govoraše mu o kontesi Tarkviniji i o Vilaskuri. Znađaše, da je Vila Cortis velika pusta palača i tohko puta bijaše pomislila, kako se jadni Danijele ima zlo nalaziti onako sam. Cortis je navede da govori o svome tadašnem stanu, o svojim potrebama; i ona mu ispriča ilijadu nevo|a. Ma što bijahu pomahkana, potreba, naspram tjeskobe, samoće? Trpjeti, da, bijaše pravedno pa i ugodno za onoga, koji je bio počinio, kako ona, jedan grijeh, jedan sami grijeh; grijeh — kada bi se sve znalo! — kada bi se sve moglo reći! — gotovo nehotičan; ali trpjeti sama, odalečena od svake [ubavi, od svake milosti! Nije bilo više moguće; ne, ne, ne bijaše više moguće. Na ovoj tačci ona proli rijeku suza. Cortis mučaše. — Noćas— sam snijevala, reče gospođa boreći se s jecajima. Cortis ne pisnu.