СРЂ

— 622 —

vrata; za tim zabreboni sama sobom: „sada ću mu reći", i izade da potraži Danijela. Srete ga odmali. — Danijele, reče, ustrpi se. Imam da ti pitam jednu milost, samo jednu milost. — Što? — Malo daje, šapne gospođa pogledavši gore na otvorene prozore. Uđoše pod doksat, na lijevo od kueice. Cortis nije izgledao ni najmane radoznao da dozna što je šunulo negovoj majci, idaše pored iie gledajući doje, kako vlak zakreće na širokom obluku brda. — Ona Vilaskura, Danijele! reče ona. Ona Vilaskura! Zaustavi se i pokrije lice rukama. — Sto, ona Vilaskura? upita Danijel rastreseno. — Odaleči se za jubav božju! usklikne mu majka. Stoj u Rimu, stoj u Udini, stoj gdje god hoćeš, samo ne ondje. — Zašto? Gospođa ponikne očima i odvrati ispod glasa: Nije moguće da ti kažem. — Onda reče Danijel, kao da mu se čini, e je razgovor svršen. — Ne ćeš mi pogoditi? navali majka. Danijel ne razumijevaše. — Ali, kako to? reče on. Pogleda saliat. Bijaše odlučio sići u gostionu, u odredenu uru, da vidi ima li pisama ili telegrama. — Barem, klikne naprasitom strašću gospođa Cortis, ne idi u kuću Carre! Cortis namršti obrve; plamen crvenila udre mu u obraz. — Zašto? upita on glasom drhćućim od gneva. Ja ću ići uvijek u kuću Carre. — Oh, Danijele, barem, dok su Di Santa Giulia, nemoj! U tom je času u licu i glasu gospode bio blijesak iskrenosti. — Vrlo dobro, odgovori Cortis gorko. „Recite svomu dopisniku, bio ko bio, da je laživac i glupan, i da stojimo ja i ona gospođa premnogo nad nim i mnogim drugim, a da bi nas taj otrov mogao uvrijediti.