СРЂ

- 787 —

DHNIELE CORTIS. — flNTONIO FOGftZZftRO. Grlava XII. (13) Zapine. „Gospodin Boglietti", viknu poslužnik ulazeći u dvoranicu u ulici „della Missione" gdje se ide govoriti sa zastupnicima. Tu bješe navala: kogod je pisao, sagnut nad poslužnickom klupom, kogod je ulazio neodvažno, kogod je žurno izlazio, mnoštvo lica zacamalih ili bojažjivih ili sujetnih čekahu šuteći. Niko ne odgovori poslužniku; sva se čejad naizmjenice pogledaše. „P.oštovani Cortis!" viknu onaj jače. „Ко traži poštovanog Cortisa?" — Tadajedan koji govoraše ispod glasa s nekim gospođama u drugoj dvoranici trže se i uđe u tamni hodnik, na dnu kojega Cortis ga cekaše. — Sto je? rece ovaj suho. Prođite. I pusti gospodina odvjetnika da uđe u dvoranu, gdje se heki drugi smjerni posjetilac ispovijedaše svome zastupniku. Boglietti baci pogled na onu dvojicu oklijevajući časkom. Cortis sleže ramenima. — Govorite, govorite, reče on, sjedajući na divan. — Evo, pocne onaj polako. Meni je zbija vrlo žao, gospodine zastupniče, radi ovoga što Vam moram reći, te prije nego dođem na stvar, htio bih da se uvjerite Cortis pogleda na casovnik. — Pređite ipak na stvar, reče on ne buneći se. — Sto ćete? odgovori drugi. Mislio sam o onoj odgodi; pitao sam sam sebe imam li baš pravo udijeliti je. Možda ne, nemam: ipak neka ide! U takvom pitanu, u pitanu od petnaest dana bio bih mogao raditi na svoju ruku. Ali sam docnije dobio odlučnih obavijesti. — Dakle? — U toliko obaznah od čejadeta, koje je govorilo s istim barunom, da su odnošaji između nega i ženine mu porodice vrlo rđavi....