СРЂ

— 989 —

iiu je, гебе, neizvjesnost gora od svake bolne zbije. Tada je pustiše s poštovaiiem proći. Neko što uzlazaše uza stepenice i ne mogaše je vidjeti, rece glasno: — Odnijeli su ga onamo? Zla kob; ono je soba bijednoga .... I spomenu nekoga mlađoga Lombarđanina, vrlo pametna i vatrena čovjeka, kojega je nesreća takođe zatekla na negovu zastupničkom mjestu i koji je bio umro u sobi u koju su bili ponijeli Cortisa. Jelena cu, zaustavi se časkom, stavjajući ruku na srce, pak uđe u jedno tamno predsobje, puno čejadi koja govoraše ispod glasa. Neko davaše naredaba iz još tamnije sobe na lijevo; iz jedne u drugu poslužnici su neprestano ulazili i izlazili. Malo svjetlosti ulazilo je kroz rastvorena vrata jedne druge svijetle, elegantne sobe. Jelena okrenu na lijevo put onoga gospodina koji davaše naredbe. On joj reče naprasito: — Jeste li Vi žena? Sestra? — Ne. — Dobro, oprostite; sada se ne ulazi. — Ali hoću da znam.... dočeka Jelena dreždeći. — Što? Ono, što niko ne zna? Moći ćete ući kašne. Cekajte tu. Ukaže joj svijetlu sobu, uđe opet k bolesniku s jednim poslužnikom koji bješe tada došao noseći nešto, i zatvori vrata za sobom. Tada onaj zastupnik koji joj bješe govorio skupa sa T.om, približi se Jeleni, reče joj da se regbi radi o nastupu kongestije u moždanima, svakako ne sasvim lakom, ali ni mnogo teškom. Bjeliu položili bolesnika u naslonač te mu prepravjahu posteju. Uvjeri je da sada ne može učiniti ništa: nezino će djelovane za cijelo biti od koristi đocnije. Uđe s nom u svijetlu sobu, posadi je na divan, kraj vrata odakle se ne viđaše kako ]ndi prolaze u predsobju. — Vi se ne ćete ćutjeti dobro, reče on. Biće Vampotreba od čega. Jelena odmahne glavom, šapne jedno gotovo nerazumivo hvala, gledajući žižak koji je gorio na stolu ispred he, premda ne bijahu još pet ura. — Sjedniee svršavaju kasno, a ovdje se svjetijke uvijek rano pale, primijeti onaj samo da nešto reče.